Isus razlikuje grijeh koji osuđuje, od grešnika kojeg želi spasiti. On mrzi grijeh, ali ljubi grešnika. Zato on osuđuje grijeh, ali ne osuđuje grešnika, nego mu uvijek ponovo nudi novu priliku: „Idi i od sada nemoj više griješiti.“
5. korizmena nedjelja (C), 2019.
Jedna od važnih tema koja nam se u posljednje vrijeme nameće, promatrajući neke vrlo istaknute aktere političke i društvene zajednice, ali i nas u Katoličkoj Crkvi, je tema odnosa prema grešnicima. O toj temi progovara i liturgija ove pete korizmene nedjelje, stavljajući nam pred oči jedan konkretan događaj. Taj nam događaj kaže da je Isus ne samo govorio o tome da je Bog prijatelj grešnika, nego da je on to i posvjedočio konkretnim primjerom. Riječ je, naravno, o događaju kad su mu pismoznanci i farizeji doveli ženu zatečenu u preljubu. Željeli su ga uhvatiti u zamku i kompromitirati njegovo naučavanje, bilo da ga proglase nedosljednim, bilo da njegovo učenje proglase suprotnim onom Mojsijevog Zakona. Isus je uspio izbjeći njihovoj zamci, ali i više od toga. On je ovim i njima, a s njima i svima nama, poslao važnu poruku. To je poruka o potrebi razlikovanje između grešnika i grijeha.
Kad je riječ o onom prvom, grešniku, onda valja primijetiti da se Isus rado druži s grešnicima, da ulazi u njihove kuće, blaguje s njima. Reći će da je došao zbog njih i objaviti da je Bog prijatelj grešnika. Ovo je i jedna od poruka današnjeg evanđelja. Isus se u tom evanđelju objavljuje kao prijatelj žene grešnice. No, današnje evanđelje ima i jednu drugu poruku. Ta je poruka da smo svi mi grešnici. I da on želi biti i naš prijatelj. Nažalost, u svom odnosu prema onima koje držimo da su grešnici, često zaboravimo da smo i mi sami grešnici. To se dogodilo i onima koji su zatekli ženu u preljubu i doveli je Isusu. Pišući prstom po tlu, Isus im je dao priliku da stišaju svoje emocije, kako bi doista mogli čuti i razumjeti njegovu „presudu“: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ „A kad oni to čuše – kaže evanđelist – stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih.“ Očekivali bismo da su ostali Isusovi apostoli i učenici. Ali nisu ostali niti oni. Poruka je jasna. Nitko od njih, nitko od nas, nije bez grijeha. „Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini.“ Dok žena stajaše, kako to obično biva s onima nad kojima se izriče presuda, Isus je sjedio, prignut, pišući po zemlji. A onda se uspravio, nije se podigao na noge nego se samo uspravio, jer se ne želi pretvoriti u suca nego želi ostati niži od žene, sluga, kako bi ženi priopćio s pogledom punim milosrđa i ljubavi, onakvom kakvu samo Bog može imati, da je ni on ne osuđuje. Reče joj: „Ni ja te ne osuđujem!“
Ovu Isusovu „presudu“ i njegov odnos prema ženi grešnici nije bilo lako čuti čak niti kršćanima prvih kršćanskih vremena. Zato, slučajno ili ne, ne znam, ovaj ulomak nije pronalazio mjesto u knjigama Novoga zavjeta. Tek nakon nekoliko stoljeća je pronašao mjesto u Ivanovom evanđelju, iako je očito da ne pripada tom evanđelju, nego je u njega stavljen na ovo mjesto jer u raspravi s farizejima kojom se nastavlja ovaj događaj, Isus kaže: „Ja ne sudim nikoga“ (Iv 8, 15). Po temi, stilu i jeziku ovaj je događaj zasigurno ulomak Lukinog evanđelja i logično bi mu mjesto u tom evanđelju bio završetak 21. poglavlja, odnosno neposredno prije nego li će se u svojoj muci i smrti Isus suočiti s drugim problemom o kojemu progovara današnje evanđelje, a taj problem je grijeh. Ni mi danas nismo, kako to svjedoče neki slučajevi naše političke, društvene i crkvene stvarnosti, otišli daleko. I nama smeta ovakav odnos prema grešnicima, ovakva Isusova popustljivost, olako prelaženje preko grijeha bez pravedne kazne koja najčešće znači i isključenje. Ovo je samo dokaz toga da smo i mi zaboravili, osuđujući druge jer su grešnici, da smo i sami grešnici. I da ostajemo nesposobni razlikovati grijeh od grešnika te prema grešnicima usvojiti Božji odnos, biti im prijatelji, a ne suci. Ovo je problem u praktičnom, ali čini se i u teološkom smislu. Zato se, na primjer, baš uvijek i ne razumije, osobito od nas u Crkvi, insistiranje pape Franje na temi milosrđa, ali i s pravom propituje, i na temelju nekih konkretnih žalosnih primjera, ima li ono možda i u Crkvi svoje granice. U našim ljudskim očima zasigurno ima. A u Božjim? Mnogi će reći da bi granica moglo biti kajanje za počinjene grijehe. Ali iz današnjeg evanđelja ne proizlazi da se ova žena zatečena u preljubu pokajala. Bila je prestrašena, fizički i moralno povrijeđena od linča koji je proživjela, možda je i žalila zbog toga što je učinila jer su je uhvatili, ali ne može se reći da se pokajala. Isus je sve jedno nije osudio. Drugi će reći, osobito što kajanje nije garancija da se netko neće ponovo vratiti i nastaviti činiti zlo, da je granica smrt. Ovo bi značilo da je do smrti Bog naš milosrdni prijatelj, a da tad postaje strogi i pravedni sudac. Ljudski gledano veoma je logično da oni koji su činili zlo barem tada budu kažnjeni. Ima, međutim, nešto čudno u našem shvaćanju nagrade i kazne. Kao da pri tom zaboravljamo da je to što netko čini zlo i ne čini dobro samo po sebi kazna i to što netko ne čini zlo nego čini dobro već samo po sebi nagrada. Osobno sam skloniji vjerovati da Bog baš i ne razmišlja tako kako mi razmišljamo i da je za njega kazna nešto drugo nego li je to za nas. Svjestan da sam i sam grešnik, ali kako kaže papa Franjo „grešnik kojemu je oprošteno“, skloniji sam vjerovati da je za njega kazna to što netko čini zlo, što ga je zlo zarobilo. I da je u njegovim očima nagrada dobro koje se čini i koje nas oslobađa i čini sposobnima za dobro. Zato Božja ljubav i milosrđe nemaju granicu. I zato je Bog u Isusu postao i naš brat i prijatelj grešnika ne da bi nas osudio i kaznio, nego da bi nas sve oslobodi i spasio. Zar i one koji čine preljub? Da i one koji čine preljub. I one koji su korumpirani? Da i njih. I ubojice… I pedofile… I ratne zločince… Božja ljubav i milosrđe prema nama granica. On uvijek, kako nam to možda ponekad izgledalo neshvatljivo, razlikuje grešnika od grijeha. I uvijek i ponovo želi biti prijatelj grešnika.
A što je s grijehom? E, tu je situacija potpuno drugačija. Isus razlikuje grijeh koji osuđuje, od grešnika kojeg želi spasiti. On ljubi grešnika, ali mrzi grijeh. Grijeh je zlo koje uništava odnos s Bogom, s bližnjima, sa stvorenom stvarnošću, pa čak i čovjeka sa samim sobom. Grijeh uništava i zarobljava onoga tko ga čini. On srozava njihovo dostojanstvo. Zato Isus ne kaže ženi da je u redu to što je učinila preljub, da nastavi tako i dalje živjeti, prepuštajući se strastima i kršeći bračni savez, nego joj jasno kaže: „Idi i od sada nemoj više griješiti.“ To on i nama, kaže nama koji smo otišli od Isusa i žene jer smo grešnici i tako se pridružili farizejima i pismoznancima, ali i apostolima i drugim učenicima, počevši od starijih koji valjda lakše shvaćaju što su učinili mišlju riječju, djelom i, osobito, što nisu učinili, a trebali su učiniti. Nitko nije bio svjesniji od Isusa što je to grijeh. I nitko više od njega, iako nikad nije počinio grijeh, neće osjetiti na sebi svu tragediju i destruktivnu moć grijeha. Zato se on mrzi grijeh i bori se protiv grijeha. Ali, kako to čini. Čini to tako što, ljubeći grešnike do kraja i želeći im biti prijatelj, na sebe preuzima njihove grijehe. Čini to dozvoljavajući grijehu da na njemu pokaže svu svoju destruktivnu moć, da ga porazi, ubije, kako bi nam pokazao i dokazao da je ljubav jača od osvete, da je milosrđe konačni izričaj Božje pravde. I da je moguće pobijediti grijeh. Konačna potvrda toga će biti njegovo uskrsnuće. Zato Isus ne osuđuje. Ni ženu, a ni nas. Ne samo taj put, nego on nikad ne osuđuje. On, reći će to veoma jasno, nije došao da sudi nego da spasi. Zato ženi grešnici nudi novu priliku: „Idi i od sada nemoj više griješiti.“ I nam nudi novu priliku. Svima nudi novu priliku.
O toj Isusovoj prilici govore druga dva današnja čitanja. U proročanskoj viziji prorok Izaija daje glas Gospodinu kojim on nudi drugu priliku za sve: „Ne spominjite se onoga što je bilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo sve činim novo, već nastaje. Zar ne opažate?“ A sv. Pavao, u ulomku iz poslanice Filipljanima, na tu ponudu daje naš kršćanski odgovor utemeljen na njegovom osobnom iskustvu grešnika: „Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prisežem, k cilju hitam, k nagradi Božjeg poziva u Kristu Isusu.“ To vrijedi, kao ponuda i odgovor, za sve, bez obzira na to što smo u životu učinili, kako i koliko smo griješili, kako i koliko su griješili. Zato osudimo grijeh. Nemojmo osuditi i grešnika. Dajmo sebi novu priliku, dozvolimo Isusu da nam bude prijatelj. Dajmo i drugim ljudima novu priliku. Dozvolimo Isusu da im bude prijatelj. Budimo im i mi braća i prijatelji.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1354
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3925