Tri liturgijska čitanja Pete nedjelje kroz godinu prenose nam jednu jedinstvenu poruku o oslobođenju kroz patnju za služenje koje svoj najviši izričaj ima u naviještanju evanđelja.
Prvo čitanje ulomak je iz Knjige o Jobu koja iz perspektive čovjekove patnje govori o Jobovom odnosu s Bogom koji Joba oslobađa od pogrešnog pogleda na patnju i na pogrešno mišljenje o Božjem odnosu prema patniku, ali i patnika prema Bogu. Job je pogođen u svim svojim interesima, jer je ostao bez svega. On je poljuljan i svim svojom osjećajima, jer izgubio je svoju djecu, ženu koja ga ne razumije i prijatelje koji ga okrivljuju. Na kraju je pogođen i u svojoj tjelesnosti, jer je fizički obolio. Život mu se čini besmislenim i to zorno dočarava današnji ulomak. Pa ipak sve to što Job doživljava kao besmisao, dobiti će upravo kroz njegovu patnju pravi smisao i biti će razlog Jobovog oslobođenja, ali i drugih ljudi njegovog vremena, od pogrešnog shvaćanja i ljudske patnje i Božjeg udjela u ljudskoj patnji. Patnja će Boga približiti Jobu i patnja će Joba približiti Bogu. Bog je Jobu u patnji prestao biti Bog o kojemu je slušao od drugih, a čuo je da je to Bog koji patnjom kažnjava čovjeka i postao mu je Bog kojega je osobno upoznao kao onoga koji s čovjekom suosjeća u patnji: „Po čuvanju tek poznavah te dosad, ali sad te oči moje vidješe“ (Job 42, 5). Patnja je Jobu pomogla da doživi iskustvo Boga koji patnjom ne kažnjava, nego se u patnji i kroz patnju približava čovjeku da bi ga osposobio za dublji pogled na ljudski život i životne vrijednosti. Job je kroz patnju postao oslobođen. Ta Jobova oslobođenost je oslobođenost od straha pred patnjom i pred Bogom kao onim koji je izvor patnje. Ta oslobođenost i nama kršćanima može pomoći u suočavanju s vlastitom patnjom i patnjom bližnjih. Ona nam pomaže kako zbog patnje ne bismo izgubili Boga, nego kako bismo se kroz patnju s njim mogli istinski susresti, ali i stvoriti ispravan pogled na čovjeka i na vrijednosti uopće, a to je pogled koji nam često uspijeva pročistiti samo patnja.
Jobovo iskustvo samo je nagovještaj onoga što će Bog učiniti na nov i neponovljiv način u osobi Isusa iz Nazareta. U njemu je Bog iskustvo oslobađajućeg susreta sa sobom odlučio ponuditi svakom čovjeku. Ovo je, a ne čuda o kojima nam govori današnje evanđelje i koja mnogi i danas prenaglašavaju, osobito u karizmatskim pokretima, temeljni razlog njegova dolaska na svijet. Zato on učenicima kaže: „Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.“ Istina je da ga današnje evanđelje prikazuje kao onoga koji oslobađa od ognjice, ozdravlja od bolesti i istjeruje zloduhe, ali je istina i to da on nije došao zato da nas oslobodi patnje, da se njegovo poslanje ne zaustavlja na oslobođenju od ognjice, ozdravljenju od bolesti, istjerivanju zloduha, nego da je došao da nam navijesti evanđelje. Isus ne navješćuje evanđelje oslobođenja od patnje, nego evanđelje sudioništva u našoj patnji koje je put prema jednom puno važnijem oslobođenju, a to je oslobođenje za služenje. Ovo je bitna poruka evanđelja. U suočavanju s našom patnjom Isus nas ne oslobađa od patnje nego nas osposobljava za najveće čudo, čudo koje će u njegovom slučaju upravo kroz suočavanje s našom patnjom svoj vrhunac imati na križu, čudo služenja koje i u Isusovom i u našem slučaju ima svoj najsavršeniji izričaj u daru života iz ljubavi. To je čudo koje se jučer, danas i zauvijek, sposobno nositi s ljudskim beznađem, nesrećom, bolešću, osamljenošću, umiranjem… I zato nije slučajno što je jedno od prvih Isusovih čuda ozdravljenje Petrove punice koja je, kao i čovječanstvo prije Isusa zatvoreno u svoje pogrešne slike Boga, nemoćna ležala „u ognjici“ i koja je nakon što joj Isus „pristupi, prihvati je za ruku i podiže“, a zapravo nakon što joj je pokazao svoju blizinu u patnji, oslobođena od ognjice, ali i sama osposobljena da može biti blizu drugima: „I pusti je ognjica. I posluživaše im.“ Evo zašto su danas Crkvi i svijetu potrebni oni koji će, slobodni od svih svojih egoizama, sebe i svoje živote slaviti u službu drugima, počinjući od svojih obitelji, umanjujući i ozdravljajući svojom blizinom patnje drugih, ali i pokazujući da im je Bog blizu. Ako nas išta ugrožava u našoj egzistenciji, to je nespremnost služenja koja je vidljiva na svim razinama suvremenog društva, a nerijetko i Crkve, i zapravo u temeljima krize našeg vremena. Petrova punica, koju je Isus ozdravio od „ognjice“ koja ju je držala prikovanu i osposobljenu za služenje, dokaz je da je moguće živjeti i drugačije.
Da ne bismo pomislili da se ova oslobođenost za služenje odnosi samo na fizičku dimenziju, pobrinuo se sv. Pavao. On najviši oblik služenje vidi u naviještanju evanđelja. On tu zadaću naviještanja evanđelja shvaća kao povjerenu službu, koju on prihvaća i u slobodi je pretvara u najsavršeniji izričaj služenja svima, a osobito onima najslabijima. On to ovako opisuje: „Jer premda slobodan od sviju, sām sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Bijah nejakima nejak da nejake steknem“. Potrebno je da mu se i mi slobodno pridružimo u toj zadaći koja je i nama povjerena samom činjenicom da smo postali kršćani, kako bismo isto ono evanđelje koje je sv. Pavao navješćivao, a po svojim poslanicama i danas nastavlja navješćivati, riječima i osobito životom pronijeli svuda kamo nas Bog šalje, počinjući od onih koji su nam najbliži, i pri tom nikad ne zaboravljajući da se i na nas odnosi ono Pavlovo upozorenje: „Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, tà dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem.“