U ostvarenju onoga programa spasenja o kojemu smo slušali prošlih nedjelja Bog je uvijek trebao suradnike. Tri liturgijska čitanja koja su nam navještena ove nedjelje poručuju nam da je on svoje suradnike tražio i nalazio među ljudima različitog porijekla, društvenog položaja, zvanja i zanimanja, ali sve s istim poslanjem biti navjestitelji njega i njegovih veličanstvenih djela ljubavi i milosrđa. Najprije je to Izaija čiji nam je poziv opisan u prvom čitanju, a koji je, čini se, bio pripadnih viših, kraljevskih ili svećeničkih, krugova i kojemu je poziv upućen u vrlo teškim okolnostima koje je proživljavao njegov narod, negdje oko 742. godine pr. K. Zatim je to apostol naroda sv. Pavao koji potječe iz građanske obitelji, po zanimanju šatorar koji je završio i farizejsku rabinsku školu, a čiji se poziv dogodio na samom početku povijesnog hoda Crkve, kojoj je on svojim misionarskim djelovanjem otvorio obzorja, oslobodivši je od opasnosti zatvaranja u uske okvire židovske vjere i nacije. Konačno, to je i Petar, ribar, postavljen za prvoga među dvanaestoricom, čiju je lađu Isus pretvorio u svoju propovjedaonicu, a njega samoga u ribara ljudi za Boga i njegov plan spasenja.
U navedenim pozivima i svi mi smo pozvani, bez obzira na sve naše razlike klase, rase, spola, dobi i sl., otkrivati svoje suradničko mjesto u ostvarenju Božjeg plana spasenja, kroz naš jedinstveni osobni poziv naviještanja, riječima i životom, Boga i njegovog milosrđa za nas i svu stvorenu stvarnost o kojemu je Izaija prorokovao, koje je Pavao snažno i neumorno navješćivao, a Petar osobno iskusio. Svi smo pozvani biti Božji suradnici u ostvarenju njegovog plana spasenja. Ovom pozivu možemo odgovoriti jedino preuzimajući svoj dio odgovornosti za Crkvu koja je naša zajednička lađa na koju se Krist popeo i društvo koje je naša zajednička zadaća.
Različiti su načini na koje možemo preuzeti taj svoj dio odgovornosti. Ipak, u ovoj prvoj nedjelji veljače koju slavimo kao Dan života želim naglasiti osobito našu odgovornost za život. To je poziv koji nas potiče da kao Božji suradnici u njegovom planu spasenja govorimo o vrijednosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti, da štitimo svaki, a osobito ljudski život, i, na kraju, da život živimo. I pri tom ne zaboravimo da se nalazimo u Godini milosrđa. Zašto je ovo važno ne zaboraviti? Zato što nam i inače, a osobito u ovoj godini, ne treba biti važno osjećamo li se grešni i nedostojni poput Izaije, slabi poput Petra ili smo čak i sami, poput Savla, nekad bili zagovornici smrti, nego nam jest i treba biti važno da se obratimo, da u obraćenju susretnemo Gospodina u njegovom milosrđu i otkrijemo njegov poziv i svoje poslanje biti njegovi suradnici i onda to poslanje, ondje gdje jesmo i u okolnostima u kojima jesmo, počnemo živjeti na način svojstven onom jedinstvenom pozivu i poslanju koje Bog ima sa svakim od nas.
Možda nam u tome što znači taj poziv na obraćenje može pomoći i ovogodišnja poruka Vijeća za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije koja se, pod naslovom: „Optimizmom, velikodušnošću i zajedništvom do demografske obnove Hrvatske“, ove godine dotaknula osobito bolne teme demografsko izumiranja našeg društva, ali i potrebu što hitnije uključenosti svih u suočavanju s ovom problematikom kako ne bismo ostali zarobljenici prošlosti nego bismo mogli s optimizmom i nadom gledati u budućnost. Poruku u cijelosti možete pročitati ovdje: http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3836.