Svi smo kao kršćani odgovorni za navještaj Isusa Krista i njegove poruke spasenja, koja je jedina sposobna dati odgovor na pitanje izvora i cilja, a s tim i smisla našeg ljudskog postojanja.
5. nedjelja kroz godinu (C)
Tri liturgijska čitanja su nas upoznala s Božjim pozivom upućenim trojici ljudi različitog porijekla, društvenog položaja, zvanja i zanimanja, ali s istim poslanjem da budu navjestitelji Boga i njegovih veličanstvenih djela koja objavljuju njegovu ljubav i slavu. Sva trojica pozvanih su različiti. Ono što ih svu trojicu povezuje je tek osjećaj neprikladnosti za poziv i poslanje koji su primili. Prvi je Izaija koji je, čini se, bio pripadnik viših, kraljevskih ili svećeničkih, krugova, a koji je poziv dobio u vrlo teškim okolnostima za svoj narod, negdje oko 742. godine pr. Kr.. Drugi je ribar Petar čiju lađu je Isus pretvorio u svoju propovjedaonicu, a potom i njega samoga od ribara riba u ribara ljudi, za Krista i njegovu radosnu vijest spasenja. Treći je apostol naroda Pavao, kojemu se, kako sam kaže, Isus ukazao posljednjem, „kao nedonoščetu“. On potječe iz građanske, vjerojatno trgovačke, obitelji. Po zanimanju je bio šatorar, ali je kao pravi Židov farizejske sljedbe završio i farizejsku rabinsku školu u Jeruzalemu. Njegov poziv dogodio se na početku povijesnog hoda Crkve, negdje između Jeruzaleme i Damaska u koji je išao da bi uhitio i ušutkao Kristove sljedbenike.
U navedenim pozivima i svi mi se, bez obzira na sve naše razlike, ali i osjećaje nedoraslosti tom pozivu i poslanju, možemo prepoznati kao pozvani i poslani navješćivati riječima i životom onoga što je Izaija proračunski navijestio, Pavao snažno i neumorno naviještao, a Petar osobno iskusio. Svi smo, po tome što se postali kršćani i uključili se u Božji narod, Crkvu, pozvani biti navjestitelji svima koje susrećemo Božjeg spasenja koje se dogodilo i Božje slave koja nam je objavljena u Isusu Kristu i njegovom boravku s nama i među nama.
Ovog bismo mi u Dubrovačkoj biskupiji željeli osobito postati svjesni u ovoj pastoralnoj godini u kojoj smo u središte naših pastoralnih promišljanja stavili župnu zajednicu kao zajednicu krštenika, a u kojoj sebi želimo posvijestiti da je to crkvena zajednica preko koje se trebamo uključivati u život Crkve, kako Crkvi ne bismo pripadali samo formalno, nego i živo, zauzeto, preuzimajući svoj dio odgovornosti. Nažalost mnogi vjernici se ne uključuju u život svojih župnih zajednica te se u odnosu na Crkvu drže pasivno i nezainteresirano, a nerijetko i kao da niti nisu u njoj. Većina na neodređeno vrijeme, osobito nakon krizme, prekidaju svaki kontakt sa svojom župnom zajednicom, a tako i s Crkvom. To s vremenom dovodi do jednog čudnog stanja, stanja udaljenosti između Crkve i kršćana. Crkva se svodi na instituciju, a prestaje biti zajednica, pa se stvara dojam kao da Crkva i kršćani – iako je u konačnici riječ o istome – žive u paralelnim svjetovima. Kao da postoje dvije, čak i tri Crkve, ona hijerarhijska, ona sastavljena od praktičnih vjernika i ona od velikog broja ostalih koji na ove prve gledaju s predrasudama i nepovjerenjem, osobito prema crkvenoj hijerarhiji. Dakako da je ovo plodno tlo za krizu vjere koja, možda zbog tradicionalnih razloga, još nije bitno smanjila broj vjernika – što se ne možemo reći i za porast broja nevjernika – ali je uzrokovala raskorak između onoga što vjeruje, govori i čini Crkva i onoga što vjeruju, govore i čine mnogi koji joj formalno pripadaju i kažu da su vjernici, kršćani i katolici.
Na ovu situaciju možemo prikladno odgovoriti samo ako shvatimo, a zatim i prihvatimo, da svi u Crkvi, svatko na svom mjestu na svoj specifičan način, dijelimo odgovornost za navještaj spasenja kojega je navijestio i u svojoj osobi ostvario Isus Krist. Bog je za to poslanje neke našao među višim društvenim skupinama poput Izaije koji je pripravljao Kristov dolazak, druge među običnim pukom poput Petra koji je iskusio život s Kristom, treće u srednjoj društvenoj klasi poput Pavla koji je širio istinu o Kristu. To poslanje nije nečije ekskluzivno pravo, nego ga svi možemo, a i moramo, vršiti na svoj specifičan način i u suradnji s drugima. I nitko od nas u tom poslanju nije gospodar navještaja, što znači da ne možemo mi odlučiti što je to što ćemo govoriti, nego smo svi tek njegovi poslužitelji. Sluge smo navještaja kojemu je Bog u Isusu Kristu dao sadržaj i kojemu je Crkva sa svojim učiteljstvom, papom i biskupima u zajedništvu s njime, autentični tumač. Shvatimo li i prihvatimo ovu istinu, moći ćemo ponovo izgraditi međusobnu povezanost i svijest istog poslanja – iako nismo svi na isti način pozvani i poslani – i onda svojim životom i riječima svjedočiti svoju pripadnost Isusu Kristu, preuzimajući tim svoj dio odgovornosti za Crkvu, svijet, društvo, župu, obitelj, djecu…, ali i za navještaj Isusa Krista i njegove poruke spasenja koja je jedina sposobna dati odgovor na pitanje izvora i cilja, a s tim i smisla našeg ljudskog postojanja.