Razmišljajući na koji način prokomentirati i približiti današnju Božju riječ, osobito evanđelje, naišao sam na jedno razmišljanje u koje današnjim liturgijskim čitanjima tumači otajstvo Crkve uspoređujući Crkvu s kućom. Budući da se pažljivim čitanjem u današnjim liturgijskim čitanjima zaista mogu pronaći elementi u kojima se otajstvo Crkve može usporediti s kućom, učinilo se zgodnim preuzeti ovu misao te i ovo naše razmišljanje u petoj vazmenoj nedjelji postaviti na sličan način uspoređujući otajstvo Crkve s kućom koja ima svoj temelj, stambeni prostor i krov.
O temelju Crkve progovorilo nam je drugo čitanje koje taj temelj prepoznaje u Isusu Kristu „Gospodinu, kamenu živomu što ga … ljudi odbaciše“, koji „postade kamen zaglavni“. Zaglavni kamen se ne vidi jer se nalazi u temeljima kuće, ali mi znamo da o njemu ovisi njezina stabilnost. Slično je i s Isusom kao temeljem Crkve. Ljudskim očima ga ne vidimo, ali ga vidimo očima vjere i znamo da je on naš temelj i da o njemu ovisi naša stabilnost. Isus se kao zaglavni kamen ipak razlikuje od drugog zaglavnog kamenja. Riječ o „kamenu živomu“ koji nije ‘zaglavni kamen‘ samo zato što je Crkva u jednom povijesnom trenutku utemeljena na njegovom učenju – iako je i to – nego je on onaj „zaglavni kamen“ koji u Crkvi trajno ostaje živ kao njezin uskrsnuli Gospodin. On se ne urušava, ne nagriza ga zub vremena, ne mogu mu nauditi poplave, potresi i požari, nije mu potrebno ojačavanje i obnova. On, „zaglavni kamen“, temeljni kamen Crkve, ostaje zauvijek. Drugo zaglavno kamenje je mrtvo i šutljivo. Isus kao živi „zaglavni kamen“ Crkve trajno svojim riječima i djelima samom sebi pridružuje i druge, čineći da i oni postanu „živo kamenje“. Bilo bi dobro stoga da danas postanemo svjesni toga da smo i mi kao kršćani, baš po tome što smo kršćani, ugrađeni u temelje Crkve. To će nam pomoći da u pripadnosti Crkvi prepoznamo svoje prednosti i prava jer, veli apostol, „tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja“, ali i svoje odgovornost i dužnosti u Crkvi i za Crkvu. Tako ćemo moći i eventualne kritike na njezin račun sagledati na drugačiji način pitajući se je li ljepota Crkve možda nagrđena zbog toga što mi nismo, svatko u svojoj ulozi, izvršili ulogu temeljnog kamenja onako kako smo to, riječima i životom, trebali činiti kao „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni (koji je pozvan) da naviješta silna djela onoga koji (nas) iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu“.
Kuća se ne sastoji samo od temelja, nego ima i prostor u kojemu se živi, a što nam, kad je riječ o Crkvi, na najbolji način dočarava prvo čitanje koje govori o stvarnom životu, konkretnim problemima i zadacima Crkve svih vremena. Jedna od temeljnih oznaka Crkve je bratska ljubav i međusobna pomoć koja se sastoji od zajedničkog blagovanja, dijeljenja i posluživanja onoga što se ima udovicama i siromasima. Ovo karitativna dimenzija Crkve ne smije biti zanemarena želi li Crkva ostati vjerna učenju svog učitelja Isusa Krista, ali Crkva ne smije biti svedena samo na tu dimenziju. U Crkvi postoje i druge jednako tako važne službe za Crkvu i njezino poslanje u svijetu i vremenu. „Mi ćemo se – kazaše apostoli – posvetiti molitvi i posluživanju riječi“. Crkvi je, neki to zaboravljaju, potreban prostor u za odvijanje službe, kao i materijalna za pripravljanje i uzdržavanje onih koji će se na puno vrijeme, poput apostola, „posvetiti molitvi i posluživanju riječi“ da bi i danas „riječ … Božja rasla“ i „množio (se) broj učenika“. A svi smo, i mi koji smo „ministerijalno svećenstvo“ i vi koji ste po krštenju i potvrdi „kraljevsko svećenstvo“, pozvani na svoj se način „posvetiti molitvi i posluživanju riječi“, kao što smo, opet svi na svoj način, pozvani činiti djela ljubavi, brinući se za potrebne koji nas okružuju.
Osim što svaka kuća ima temelj i prostor u kojemu se živi, svaka kuća ima i krov koji cijelu konstrukciju natkriva. Pogled prema toj krovnoj konstrukciji u kojoj prepoznajemo nebesku ili proslavljenu Crkvu otvorilo nam je današnje evanđelje. Isus ga je izgovorio u okolnostima posljednje večere. Želio je misli apostola, a i naše misli, s ovozemaljskih poteškoća i problema prenijeti prema tom dijelu Crkve, najvišoj točki Crkve, njezinom krovu gdje „ima mnogo stanova“ i gdje on odlazi kako bi nam pripravio mjesto. Kao što su ostali dijelovi Crkve povjereni svima tako je i s tim dijelom. Ni on nije rezerviran samo za izabrane. Svi smo pozvani zaživjeti tu dimenziju Crkve jer Isus je otišao i pripravio nam mjesto da bismo i mi mogli biti ondje gdje je on. Važno je, međutim, da zajedno s Filipom otkrijemo da je jedini ulaz u tu nadgradnju Crkve ili kako je Isus zove „dom Oca moga“, sam Isus Krist.
Na kraju ne preostaje drugo nego zaželjeti svima nama, cijeloj Crkvi i u svim njezinim dimenzijama, da nam on sam, Isus Krist zaglavni kamen na kojemu smo utemeljeni i s kojim smo i sami pozvani biti temelj Crkve, pomogne da uistinu vjerujemo da je on koji za sebe reče: „Ja sam put, istina i život“, jedini put Ocu, jedina istina i jedini koji daje puninu života i da nam, nadalje, pomogne to što vjerujemo živjeti u svakodnevnom životu, kako bismo s Kristom, po Kristu i u Kristu mogli zaživjeli vječnost u Očevom domu, u onoj nebeskoj i proslavljenoj Crkvi spašenih koji, ondje gdje nam je od Krista pripravljeno mjesto, gledaju Boga licem u lice.