Proslavimo Oca nastavljajući Isusovo djelo spasenja i čineći u ljubavi poput njegove svoje ljudsko srce velikim poput Božjeg srca
5. vazmena nedjelja (B), 2018.
„Ovim se – kaže Isus – proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.“
Božja proslava nije u našim ljudskim odobravanjima, aplauzima i pohvalama. Njega se, čak, istinski ne slavi misnim slavljima, sakramentima, molitvama… Sve to je potrebno nama, ali nije cilj, odnosno proslava Boga, nego je sredstvo za postizanje tog cilja. Odobravanja, aplauzi, pohvale, mise, sakramenti, molitve… služe nama kako bismo donijeli rod, ali ništa od toga nije rod. Sve to bismo, u skladu s današnji evanđeoskim ulomkom, mogli usporediti sa zimskom rezidbom loza i proljetno-ljetnim plijevljenjem nerodnih mladica. Kao što ove radnje, kao i sve drugo što se radi u vinogradu, pročišćavaju i osposobljavaju loze za rod, tako i nas misna slavlja, sakramenti, pa i odobravanja i pohvale, ali i konstruktivne kritike zajednice u kojoj djelujemo, osposobljavaju za rod koji se od nas kao kršćana i Crkve traži i očekuje. A što je rod? To je, kaže Isus, onaj rod kojim se proslavlja Otac. A koji je to rod kojim se proslavlja Otac? Rod kojim se proslavlja Otac je, kaže apostol Ivan, činiti ono što je Bogu drago. A njemu je, objašnjava on, drago „da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed.“ Proslava Boga se, dakle, sastoji u vjeri i djelima ljubavi.
Ponajprije se Bog proslavlja vjerom u Isusa Krista. Vjerovati u Isusa Krista nije nešto apstraktno. Ono se ne zaustavlja na ispovijesti vjere nego njezinom dubokom značenju. Vjerovati u Isusa Krista znači vjerovati da je, kako kaže apostol Ivan, Božje srce veće od našeg ljudskog srca. Ovo je najvažnije poruka kršćanstva sadržana u ispovijesti naše katoličke vjere, ali i dokazana Isusovom smrću na križu, koja je bila i zauvijek ostaje najveći plod Isusovog ljudskog života i najveća proslava Boga. Isus Krist na križu je istovremeno i znak neizmjerne Božje ljubavi prema nama, jer on je pravi Bog, i znak krajnjih dosega naše ljudske ljubavi prema Bogu, jer on je i pravi čovjek. On, raspeti na križu, raširio je do savršenstva i Božje i ljudsko srce. U toj vjeri da je Bog, odnosno Božje srce koje nam je otvoreno na križu, veći od našeg ljudskog srca, ali i da se u tom Božjem srcu do maksimuma raširilo i naše ljudsko srce, nalazimo snagu za izdizanje iz naših slabosti i pogrešaka i hod naprijed u vjeri. Ta nam vjera kaže da naš Bog ne odustaje od nas. I kaže nam također da i mi ljudi možemo proširiti svoje ljudsko srce. To je ona vjera koja pročišćava naš pogled na nas, ali i na druge oko nas. U toj vjeri nema osude, nema odbacivanja. Ali ima prihvaćanja. U to je vjeri, kojoj je u prvoj Crkvi predvodnik bio apostol Barnaba, Crkva primila Savla i omogućila mu postati Pavao. U toj vjeri će Pavao osloboditi kršćanstvo od opasnosti da ga se svede na židovsku sektu i otvoriti Crkvu poganskim narodima. To je vjera da nas Bog ljubi, ali da on ljubi i sve ljude i svakog čovjeka bez obzira na sve naše razlike, uključujući čak i onu jesmo li dobri ili loši, da nas on, bez ikakvih naših zasluga, ljubi više negoli mi možemo i zamisliti, više negoli bilo tko na zemlji može ljubiti bilo koga.
Osim vjerom, proslava Boga se događa i djelima ljubavi, odnosno našim nastojanjem da i mi proširimo svoje srce i ljubimo jedni druge, ali i sve ljude, onako kako je Isus ljubio nas i sve ljude. Često, mijenjajući cilj i sredstvo, ograničimo svoju vjeru na vjersku praksu. A vjerska praksa nije djelo, kao što nije ni rod. Ona je samo sredstvo koje nam olakšava djelo, a tim i rod. Isusa se djelom ne nasljeduje misnim slavljem nego onim: Idite u miru, nakon misnog slavlja. Njega se slavi onda kad, zahvaljujući između ostaloga i misnom slavlju koje nam za to daje poticaj i snagu, u životu u koji smo upućeni nakon misnog slavlja, nasljedujemo ono što je Isus činio i to i sami živimo. To je rod. Tim se proslavlja Otac. Lako sami od toga odustajemo. Lako i druge isključujemo. A Isus, on nije odustajao. I on nikoga nije isključivao, nego je svima u ljubavi i do kraja služio. I za sve je umro. Nemojmo ni mi odustati. Nasljedujmo Isusa. Nasljedujemo ga živeći poput njega u ljubavi i služenju svoju svakodnevicu i u njoj u ljubavi i služenju svoje obveze i odnose. Učinimo to tako što nećemo vidjeti samo sebe, svoja prava i potrebe, nego i druge, a s drugima njihove potrebe i svoje dužnosti. Isusa nasljedujemo kad dijelimo ono što imamo s onima koji nemaju ili imaju manje od nas. I kad živimo gostoprimstvo, vjernost, iskrenost. I odbacujemo neprijateljstvo, svađe i nasilje. I kad se zalažemo se za mir, pravdu i bratstvo. I kad ne osuđujemo nego opraštamo svima, pa čak i neprijateljima. A u svemu tome nasljedujemo ga kad služimo u ljubavi jedni drugima, ljubeći sve ljude onako kako je on nas ljubio. A on nas je ljubio probodenim srcem, srcem koje nam je objavilo da je Bog i Božje srce veće od našeg ljudskog srca, ali i da naše ljudsko srce može postati veliko poput Božjeg srca.
Kao što je najveća proslava Oca bila Isusova smrt na križu iz ljubavi prema nama, tako i naša najveća proslava Oca može i treba biti vjerovati u Isusa Krista i, u povezanosti s njim, u ljubavi služiti jedni drugima. Važna je ove povezanost s Isusom jer, Isus je jasan, bez njega ništa ne možemo napraviti. Ali s njim možemo sve. Nastavljajući u Duhu Svetom koji nam je darovan djelo spasenja koje je Isus započeo i želi nastaviti po nama, Crkvi, s njim, s Isusom, ljubeći jedni druge onako kako je on ljubio nas, možemo čak i proširiti svoje ljudsko srce i učiniti ga velikim poput Božjeg srca.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=721
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3254