Prošle nedjelje smo proslavili nedjelju Dobrog pastira koja nas je trebala potaknuti na razmišljanje o Isusu kao Dobrom pastiru, ali i na razmišljanje o vlastitoj pastirskoj ulozi u svijetu i vremenu u kojemu živimo. Svi smo, kao kršćani po tom što smo kršćani i bez obzira na naše zvanje i zanimanje, pozvani biti dobri pastiri za svoju obitelj, prijatelje, poznanike, mjesto, župu, društvo… U prošloj nedjelji smo osobito bili pozvani razmišljati i moliti se za jedan poseban oblik pastirske službe u Crkvi, a to je pastirski poziv koji se ostvaruje kroz svećenička i redovnička, kroz duhovna zvanja.
Vjerujem da smo svi dovoljno dobro upoznati s krizom zvanja, onih duhovnih, ali i općenito krizom zvanja onih koji su spremni odoljeti iskušenju da sebe stave u središte, kako bi sebe i svoj život stavili u službu drugima. Vjerujem također da nam u ispitu savjesti zbog te krize može pomoći današnje evanđelje koje sažima sve značajke Dobrog pastira u jednu jedinu, u ljubav. Dobri pastir ljubi svoje ovce i sve što čini, dakle i to što poznaje ovce i što ga ovce slijede i slušaju jer čini sve da se ni jedna od njih ne izgubi, znak je njegove ljubavi. Jer Isus ljubi svoje stado, on je Dobri pastir! Ljubavi nije, međutim, nešto što treba biti svojstveno samo Isusu kao pastiru. Ona je nešto što treba biti i svojstveno i svima onima koji su njegovi: „Zapovijed vam novu dajem: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“
I pitam se nije li jedan od osnovnih razloga krize zvanja općenito upravo u nedostatku ljubavi među nama, u tome što ne možemo biti, a trebali bismo biti, prepoznavani po ljubavi poput Kristove?
Jesmo li se ikad upitali što je to što čini Crkvu? Ako bismo od ljudi našeg vremena pokušali tražiti odgovor na ovo pitanje, odgovori bi bili različiti. I uglavnom bi, nažalost, bili negativni. Osim ovih i danas ima onih koji vrijednost i ljepotu Crkve vide u njezinom naučavanju, odnosno u vjerskim i moralnim istinama koje ispovijeda. Drugi, usprkos stalnim kritikama crkvenih struktura, vide ljepotu i privlačnost Crkve upravo u njezinom hijerarhijskom uređenju. Treći će kao najprivlačniju karakteristiku istaknuti liturgiju Crkve, ljepotu euharistijskih slavlja, sakramenata… Rekao bih da je sve to važno, da je u Crkvi kao zajednici onih koji vjeruju u Krista važna učiteljska, upraviteljska i posvetiteljska služba i bez njih nije moguća Crkva, ali bih također rekao da to ipak nije najvažnije. Rekao bih da je od svega toga još važnija ljubav. Sve to bez ljubavi je, parafraziram Pavlov hvalospjev ljubavi, obično ništa. „Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ – reče Isus u današnjem evanđelju. No je li to doista tako? Jesmo li prepoznati kao Krstovi učenici po ljubavi?
Kad se ovako pitamo o Crkvi i tom što je čini i još više jesmo li prepoznati po ljubavi koja bi trebala biti njezina najvažnija značajka, često mislimo isključivo na crkvenu hijerarhiju, na papu, biskupe i svećenike. Htjeli ili ne, to ipak uvjetuje naše odgovore jer ljubav očekujemo od drugih prema sebi, a ne mislimo da smo i mi dužni ljubiti druge. Ja ću, za početak, prihvatiti sličnu logiku pa ću kritiku Crkve kao zajednice koja, nažalost, ne svjedoči Kristovu ljubav onako kako bi trebala, započeti upravo od hijerarhijskog dijela Crkve kojemu i sam pripadam, od nas biskupa i svećenika, nas koji često ne živimo u skladu s Isusovim zapovijeđu ljubavi za druge ili se bar to u Crkvi ne primjećuje dovoljno. Postoje mnogi razlozi krize duhovnih zvanja. Ne mogu u sve ulaziti, ali svakako vjerujem da je, kako sam istaknuo i prošle nedjelje, jedan od njih loše svjedočanstvo života mnogih svećenika, redovnika i redovnica. Trebali bismo biti uzor, trebali bismo se odlikovati svetošću života, trebali bismo se odlikovati ljubavlju i po njoj biti prepoznatljivi, a često to nismo i jer to nismo, oni koji imaju klicu zvanja razočarani našim ponašanjem tu klicu u sebi uguše. Znam da smo ljudi i kao ljudi da smo slabi, ali bismo se ipak trebali više truditi biti ne samo pastiri nego i dobri pastiri, tj. oni koji se u svom odnosu prema povjerenom stadu odlikuju ljubavlju.
Da ipak ne bismo ostali samo na ovoj suženoj slici Crkve, jer ostanak na tom bi nas pretvorio u kritizere Crkve kojih danas ima na pretek, pokušajmo postati svjesni i toga da je Crkva sastavljena i od vjernika i da smo svi mi, svatko od nas pojedinačno, članovi Crkve. Važno je ovo znati kako bismo znali da se Kristova zapovijed ljubavi odnosi i na svakog od nas, ali i to da se konkretno provođenje zapovijedi ljubavi ne odnosi samo na širu crkvenu zajednicu, na Crkvu kao takvu, nego da se odnosi i na konkretnu crkvenu zajednicu u kojoj živimo. Što ovo znači? Znači da smo ljubav pozvani očitovati u konkretnoj crkvenoj zajednici kojoj pripadamo. Za većinu je ta crkvena zajednica župna zajednica koja, iako nije Crkva u punom značenju te riječi, na svoj način u sebi sažima značenje Crkve. Pitanje koje u ovom kontekstu možemo sebi postaviti je pitanje ljubimo li se svojom uključenošću u život župne zajednice onako kako je Krist ljubio nas i svjedočimo li svojom ljubavlju tu Kristovu ljubav drugima, odnosno jesmo li drugima u vlastitoj župnoj zajednici prepoznatljivi po ljubavi. Ako je naša prepoznatljivost obilježena samo teritorijalnom pripadnošću, činjenicom da imamo istog župnika, da dolazimo u istu crkvu, slušamo iste propovijedi, idemo na isti vjeronauk, a među nama nema onog osnovnog što bi nas trebalo činiti prepoznatljivim, nema ljubavi, sve ostalo je uzaludno. Samo ako ovog posljednjeg bude određena župna zajednica, kao i sve druge crkvene zajednice kojima pripadamo, će moći biti otvorena zvanjima i zvanja će u njoj procvasti jer i zvanja se, kao i ljudski život, rađaju iz ljubavi.
Htio bih se sa župne zajednice spustiti i niže na naše obiteljske zajednice koje su također Crkve i kao Crkve bi trebale odsijevati Kristovu ljubav. A jesu li?
Što je, na kraju, sa mnom kao pojedincem i članom Crkve? Jesam li ja kao pojedinac prepoznatljiv po ljubavi ili nisam? Zapravo, u konačnici sve ovisi upravo o tome kakav sam ja kao pojedinca. Zajednice čine pojedinci. I one su dobre onoliko koliko su pojedinci dobri. Za biti doista dobri, a po tome učiniti boljom i crkvenu zajednicu kojoj pripadam, nije dovoljno biti prepoznat samo po krsnom listu, po tom što ću se krizmati, vjenčati u Crkvi i povremeno doći na misu. Sve je to dobro i sve nam to treba, ali od svega toga važnije je ljubiti i to ne bilo kako, nego ljubiti onako kako je Krist ljubio nas. Zapravo, bez ljubavi sve to postaje samo običaj bez života i ikakvog značenja. A s ljubavlju, onom poput Kristove, sve, uključujući čak i naše običaje, dobiva drukčije značenje!