Blaženstvo za Isusa nije u stanju siromaštva, gladi, tuge, mržnje i uvreda, nego u Božjem djelovanju. I za njega jao nije u bogatstvu, sitosti, smijehu i hvali, nego u zatvorenosti za Božje djelovanje.
6. nedjelja kroz godinu (C)
Zbunjuje nas današnje evanđelje. Nije ga lako shvatiti. I još je teže prihvatiti njegovu logiku, logiku blaženstava. Isus kaže: „Blago vama siromasi“, a mi mislimo: Blago vama bogataši, i sami se nadajući da ćemo jednog dana to postati. On kaže: „Blago vama koji … gladujete … plačete … kad vas zamrze … izopće i pogrde…“, a mi držimo to sve nesrećom i prokletstvom. I težimo za onim što je tome suprotno, da se nasitimo, smijemo, da nas svi vole, prihvaćaju, hvale… Našu zbunjenost dodatno povećavaju Isusovi „jao“ namijenjeni upravo onima kakvi želimo biti, bogatima, nasmijanima, hvaljenima… Njegov „jao“ možda možemo i razumjeti kad je riječ o onima koji su svoje bogatstvo nepošteno stekli na račun siromašnih, ali kako ga prihvatiti kad ga je netko stekao koristeći od Boga primljene darove, poštenim i marljivim radom. Ima još nešto što nas zbunjuje. To je pitanje u koju od ovih dviju skupina mi spadamo. Jesmo li, odnosno jesam li, među bogatima ili među siromašnima, među onima koji su siti ili među onima koji su gladni, onima koji se smiju ili onima koji plaču, koje hvale ili koje progone? Usporedimo li se s nekima koji imaju puno više od nas, koji se, barem prividno, životu raduju više nego li mi, slavniji su i prihvaćeniji od nas, onda se osjećamo među onima kojima Isus kaže da im je „blago“. Usporedimo li se s onima koji imaju manje od nas i tu pokraj nas, ali i u svijetu, onih koji su žalosniji, odbačeniji i progonjeniji nego mi, a zasigurno svatko od nas može vidjeti nekoga takvoga i blizu sebe, onda se Isusovo „jao“ zacijelo odnosi i na nas. No ovdje ne završava naše iznenađenje i naša pitanja. Evanđelje nas tjera zapitati se znači li ovo što Isus govori i to da on želi da se oni kojima je „blago“ trebaju pomiriti sa stanjem u kojem se nalaze i oni kojima je „jao“ da se trebaju svega toga odreći? I da se oni koji imaju, koji su radosni, prihvaćeni, slavljeni, ne trebaju brinuti da bi siromašni prestali biti siromašni, da bi se gladni nasitili, uplakani utješili, progonjeni prestali biti progonjeni? Sva ova pitanja, a možda i mnoga druga, nam se jednostavno nameću nakon što čujemo današnje evanđelje i usporedimo ga s realnošću života kojeg živimo.
Odgovor nam nudi tumačenje da za Isusa blaženstvo nije u stanju siromaštva, gladi, tuge, mržnje i uvreda, nego u Božjem djelovanju. „Blago“ o kojem on govori je u činjenici Božje intervencije u ljudsku povijest, intervencije kojom se učinio bližnjim onima koji su najpotrebniji, ali i još više u otvorenosti ili ne otvorenosti za tu Božju intervenciju. Oni koji nemaju u što bi se uzdali mogu sve svoje pouzdanje staviti u Boga. I Bog u Isusu pozitivno odgovara na njihovu uzdanje. I za njega „jao“ nije u bogatstvu, sitosti, smijehu i hvali, nego u zatvorenosti za Božje djelovanje. Oni koji se uzdaju u ovozemaljsko, nemaju potrebe svoje pouzdanje stavljati u Boga. I zato su zatvoreni za Isusa i Božju ponudu u njemu.
Ovdje je, zapravo, riječ o dva različita načina shvaćanja života uopće, kako nam to sugerira i prvo čitanje. Onaj kojemu je „blago“ je blagoslovljen jer je otvoren vječnosti, uzda se u Gospodina i Gospodin mu je uzdanje, dok je onaj kojemu je „jao“ proklet jer se „uzda u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i srce svoje od Gospodina odvraća.“ Prekrasne su biblijske usporedbe onog prvog, blagoslovljenog, sa stablom zasađenim uz vodu što korijen pušta k potoku i koji se ničega ne mora bojati kad dođe žega i sušna godina – žega i sušna godina su životne poteškoće kojih ničiji život nije lišen – jer na njemu uvijek zelenilo ostaje. I usporedba onog drugog, prokletog, s dračem u pustinji koji, životareći u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj, ne osjeća kad je na domaku sreća koju može dati jedino Bog. Psalam na sličan način o prvom, pravedniku, govori kao o stablu, dok drugog, opakog, uspoređuje s pljevom. Isusov evanđeoski govor se na neki način nadovezuje na ove starozavjetne tekstove, ali za razliku od njih koji konstatiraju stvarnost njegov evanđeoski govor u sebi uključuje i poziv na promjenu, odnosno obraćenje. Obraćenje koje on traži ne znači ne truditi se izići iz stanja siromaštva, žalosti, odbačenosti, omraženosti, progonjenosti…, odnosno ostati ili postati bogati, sretni, prihvaćeni, hvaljeni…, nego znači ne stavljati svoje pouzdanje i spas, sreću u zadovoljenju svojih ovozemaljskih potreba, nego u Bogu.
Isus želi, zapravo, da nam ono biti bogat, sretan… ne bude cilj nego sredstvo, a što se može dogoditi samo ako promijenimo središte, ako u središtu ne budemo mi i naš sebični interes, nego Bog i njegova volja koja je uvijek ono što je najbolje za nas. Možda nam se i sama pomisao na to da bi svoje shvaćanje „blago“ i „jao“ trebali prilagoditi Isusovom shvaćanju, čini ravnom katastrofi, nečim što bi nas lišilo života i životnih radosti, ali nije tako. Dogodilo bi se upravo obrnuto. Tek tad bismo istinski živjeli svoju sadašnjost. I bili bismo graditelji – bez obzira jesmo li siromašni ili bogati, gladni ili siti, uplakani ili nasmijani, omraženi ili obljubljeni, izopćeni i pogođeni ili prihvaćeni i slavljeni – bogatijeg, pravednijeg, sretnijeg i u svakom slučaju boljeg svijeta. I iako se to nama koji tu stvarnost gledamo ljudskim očima opterećenim baštinjenim grijehom ne čini, upravo je Isusov poredak pravi poredak u ljudskom životu. Postojeći poredak koji sreću vidi u imati je grijehom poremećen, ali ga je Isus, Isus koji se uvijek činio bližnjim siromašnima, gladnima, zaplakanima, progonjenima – u tome je njihovo blago i sada i u vječnosti – ispravio svojim utjelovljenjem u ovaj naš svijet i djelom otkupljenja stavljajući naglasak s onog imati na ono biti. Njegov evanđeoski navještaj nije, stoga, nepromjenjiva dijagnoza stanja u kojima je nekima „blago“, a drugima „jao“. Njegov evanđeoski navještaj je naša kršćanska zadaća. I poziv i jednima i drugima, svima, da se obratimo i u stvarnosti koju živimo svi svoje pouzdanje stavimo u Boga. Jer Bog je onaj koji nas može učiniti i čini istinski bogatima, sitima, nasmijanima i radosnima, kako u ovom životu, tako i u vječnosti kojoj se nadamo, a u kojoj će svi oni koji su Kristovi, s Kristom uskrsnuti. Jer, kako nas uči Pavao u drugom današnjem čitanju, „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih.“