I današnje evanđelje je dio Isusove oporuke. I ove se nedjelje on obraća onima koji su njegovi. To je skupina učenika u dvorani posljednje večere, ali to su i svi one koji će na njihovu riječ povjerovati u njega i po krštenju se ubrojiti među njegove. Među njima smo i mi, kršćani ovog povijesnog trenutka. Da bismo, međutim, bili doista njegovi, da bi, kako Isus kaže, njegova radost bila u nama i naša radost bila potpuna,čini se da nije dovoljno povjerovati i krstiti se, nego je potrebno tu Isusovo oporuku provesti u djelo.
Temeljni sadržaj Isusove oporuke, ono što on smatra najvrjednijim i kao takvo želi podijeliti svojima kako bi je oživotvorili, je ljubav. Nije to obična ljubav. Osobito to nije iskrivljena i lažna ljubav koja se danas nudi na svakom koraku. Ne. To je istinska ljubav. To je ona ljubav koja postoji u Bogu koji je nesebično nudi svima onima koji žele biti njezini dionici, ne isključujući nikoga. Sv. Pater je ovu spoznaju da Božja ljubav nikoga ne isključuje sažeo u rečenicu: „Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“ Tu će spoznaju još sažetije, u samo tri riječi, izraziti sv. Ivan u ulomku koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, nudeći nam najdublju i istovremeno najsažetiju definiciju Boga: „Bog je ljubav.“ Da bismo shvatili tu definiciju potrebna su nam i neka objašnjenja. Zato nas sv. Ivan podsjeća da se ta Božja ljubav, zahvaljujući kojoj je moguće za Boga reći da je ljubav, očitovala u tome da „Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu“ i da je ta ljubav u ovome: „Ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubi nas i poslao Sina kao pomirnicu za grijehe naše.“
Iako je ljubav u tome da je Bog ljubio nas – jer Bog uvijek prvi ljubi – ipak o nama ovisi hoćemo li ili nećemo u svom životu dati prostora toj Božjoj ljubavi. Kad Isus kaže: „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam ja ljubio vas“, onda on opisuje ono što je Bog po njemu već učinio za nas. Kad kaže: „Ostanite u mojoj ljubavi“, onda nam on poručuje što mi moramo napraviti. „Ostanite u mojoj ljubavi“, naš je odgovor na Božju ljubav prema nama. „Ostanite u mojoj ljubavi“, nije poziv na pasivnost. „Ostanite u mojoj ljubavi“ traži naše aktivno uključivanje u dinamiku Božje ljubavi. Zato se taj poziv konkretizira u zapovijedi: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ Da bi nam objasnio kako nas je ljubio on ljubio i kako to mi trebamo ljubiti jedni druge, Isus nas podsjeća: „Veće ljubavi nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“
Dati život za svoje prijatelje! To je ljubav kojom je Isus ljubio nas. Dati život za svoje prijatelje! To je ljubav kojom mi trebamo ljubiti jedni druge.
Ono: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“, povezano s onim: „Veće ljubavi nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“, znači da mi, Isusovi učenici, druge trebamo ljubiti prvi. U ovom se nalazi logika ljubavi koja ne isključuje nikoga, pa ni neprijatelje. Jednako tako ovo znači i to da mi kršćani u svojim odnosima prema drugima ne smijemo biti pristrani i da nam, bez obzira na sve naše nacionalne, rasne, klasne, vjerske i druge razlike, trebaju biti dragi svi koji se Boga boje, pa i kad toga nisu ni svjesni, čineći pravdu. Nama kršćanima, koji trebamo ljubiti kao Krist, drugi nisu i ne smiju biti „sluge“, oni kojima ćemo se poslužiti u vlastitom interesu, nego „prijatelji“, oni kojima ćemo služiti u ljubavi, sve do dara vlastitog života. Dar života u našem slučaju ne znači nužno fizičko umiranja, iako ponekad znači i to, ali uvijek znači stavljanje sebe, svog života i svojih sposobnosti u službu drugima, kako bi i oni mogli postati dionici istinskog života koji nam je Bog darovao u Isusu Kristu. Ljubiti kao Krist uvijek znači nesebično zalaganje u izgradnji društvene i crkvene zajednice, pravednijeg društva, boljeg svijeta i svetije Crkve. Ljubiti kao Krist se, drugim riječima, ostvaruje kroz velikodušno prihvaćanje onih zadaća koje nam se povjeravaju i u Crkvi i u svijetu. Ovo znači da se ljubiti onako kako Krist ljubi, polažući život za svoje prijatelje, ostvaruje i u uzajamnoj ljubavi muže i žene, u njihovoj otvorenosti životu i ljubavi prema djeci, u brizi za dobro obitelji, zalaganju u župnoj i mjesnoj zajednici, na poslu… Takva ljubav, ljubav poput Kristove koja polaže život, oznaka je svakoga kome je na srcu opće dobro i dobro drugih, a ne samo privatni interes. Zato bi takva ljubav trebali biti glavna oznaka svakog zvanja. Ona bi trebala biti osobito ukras nas klerika i posvećenih osoba – bez takve ljubavi naš je život veliki promašaj – ali i svih laika kojima danas, 10. svibnja, osobito svijetli primjer bl. Ivana Merza kojega je sv. Ivan Pavao II. nazvao „istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja“, a iz čijih misli izdvajam samo jednu važnu poruku iz koje je jasno kako se može svaki dan ponovo ljubiti druge, onako kako je Krist ljubio nas: „Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.“
Ljubav kao Kristova je značajka koja bi trebala krasiti i ljude izvan Crkve, pa čak i one koji nisu vjernici, jer bez toga nema napretka. Ona bi trebala biti značajka znanstvenika i nastavnika, političara i novinara, poslodavaca i radnika. I takva ljubav, osobito kad se radi o nama kršćanima, ne smije biti ograničena na pojedince ili pojedine kategorije ljudi, nego mora biti otvorena svima, uključujući i one na egzistencijalnim periferijama, rubovima i Crkve i društva. Tek tad bi sve stvari sjele na svoje pravo mjesto. I svugdje bi se osjećalo ozračje radosti. A poradi radosti, one istinski, nam je Isus i ostavio ovu svoju oporuku: „To sam vam govorio da moja radost bude u vam,a i da vaša radost bude potpuna.“ Ali Isus nije samo govorio. On je to što je govorio i živio. I to ga je činilo istinski radosnim. To je ono što on zove „moja radost“ i što nam nudi da i naša „radost bude potpuna.“ I upravo je radost, ona istinska, ona koja ne prolazi, najbolja potvrda jesmo li ili nismo ispunili Isusovu oporuku ljubavi. Ako smo žalosni, nismo. Ako smo radosni, stvarno radosni, jesmo.
Nalazimo se u drugoj nedjelji svibnja koja se slavi kao Majčin dan. Neka nam ovo bude poticaj da sa zahvalnošću svoje misli usmjerimo na sve svoje majke, bilo žive bilo pokojne, koje su nam svojom nesebičnom ljubavlju prema nama, radosno pokazale kako nas Bog ljubi i što znači ostati u njegovoj ljubavi. I neka se taj pogled s naših majki zahvalno uzdigne i prema blaženoj Djevici Mariji, Isusovoj Majci, koja je zajednička Majka svih nas, kojoj je osobito posvećen cijeli ovaj mjesec i koja je kliktala od radost zbog divnih djela koja po njoj učini Gospodin. Zagledani u njezin primjer, molimo njezin zagovor da bismo uvijek ostali u ljubavi Isusovoj i, ljubeći jedni druge onako kako je on nas ljubio, već sada mogli biti dionici one istinske radosti koja nam je obećana.