Snagom onoga koji ima vlast, Isus se upustio u komentiranje Zakona koji nije, kako smo čuli prošle nedjelje, „došao ukinuti … nego ispuniti.“ Da je to tako i mislio, potvrđuje današnjim evanđeljem koje je velikim korak naprijed prema ispunjenju Zakona. Kroz poziv na svetost: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!“, Zakon je pozivao Izraelce na ljubav i odbacivanje mržnje prema članovima svog naroda i svojim bližnjima. Pozivom: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac Vaš nebeski!“, Isus svoje učenika poziva da ljubav prema svojima i onima koji njih ljube prošire i na sve druge ljude, uključujući i one koji to svojim ponašanjem ne zaslužuju, pa čak i naše neprijatelje.
Kad i ako budemo savršeni kao što je savršen naš nebeski Otac, a u osobi Isusa Krista nam je to postalo moguće, Zakon će biti ispunjen i biti će nam vraćeno dostojanstvo Božjih sinova i kćeri. Što, međutim, ovo znači u našem sadašnjem životu? Znači da naše svakodnevno djelovanje ne smije biti motivirano poslušnošću Zakonu, tj. moralnim pravilima, običajima, a još manje onim što većima misli i smatra „normalnim“, nego da treba biti motivirano tim da smo Božji sinovi i kćeri. Želimo li biti uistinu savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski, a kao Božji sinovi i kćeri to bismo trebali željeti, onda moralna norma kojoj se trebamo pokoravati i prema kojoj trebamo živjeti nije Zakon, pa čak ni onaj Božji, nego Bog sam. Isus nas dakle poziva da u svojoj svakodnevici djelujemo na božanski način. Zato je zapovijed: „Budite savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski,!“ zapravo jedina zapovijed koja nam ostaje od Zakona. Ona vodi prema ispunjenju svih ostalih zapovijedi jer ih sve nadilazi. Stari duhovnici su ovu zapovijed znali formulirati u pitanje: Što bi Krist učinio na mome mjestu? Odgovor na ovo pitanje – osobito u ozračju odnosa prema onima koji nam zlo čine i našim neprijateljima – nalazimo u tome da Bog „daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da „kiša pada pravednicima i nepravednicima“, tj. da Bog u svojoj očinskoj dobroti ne razlikuje osobe, nego je njegova ljubav usmjerena prema svakom čovjeku bez obzira tko je on i kakav je on. Ako i prema nekome pokazuje naklonost, onda je to zato što je slab i u svojoj slabosti potreban većeg milosrđa i ljubavi.
Koliko god da se s iznesenim slažemo, ipak nije lako shvatiti, i još manje prihvatiti i živjeti, Isusov novi zakon u ozračju onoga što smo činili i što nam se činilo, a što i dalje razara naše odnose s drugima na mnogim razinama. Da bismo u ozračju naše konkretne životne situacije ipak mogli shvatiti i prihvatiti ono što nam Isus govori, a trebali bismo moći želimo li biti „savršeni kao što je savršen Otac (naš) nebeski“, potrebna nam je milost Duha Svetoga koji, jer „hram (smo) Božji“, prebiva u nama, ali i u drugima kraj nas. Duh Sveti će nam, kako nas uči sv. Pavao, pomoći da budemo mudri pred Bogom, makar ludi za ovaj svijet, jer „mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom“, ali i obrnuto.
Čini se, jer se biblijski tekstovi ne mogu tumačiti izvan konteksta, da mudro prihvaćanje života u skladu s ovim evanđeoskim načelima, ne znači odustajanje od opiranja nasilju i dozvoljavanja neprijatelju da s nama čini što hoće, nego da znači opiranje na jedan drugačiji način. Braniti se od nepravednog napadača i oduprijeti se nasilju, odnosno spriječiti neprijatelja da čini što hoće, ne samo da nije zlo, nego je naša dužnost. I Isus se je opirao nasilju, kao na primjer prilikom ispitivanja u Kajfinom dvoru kad je tražio objašnjenje od sluge velikog svećenika koji ga je bezrazložno udario. I on je zlo napadao, ponekad, kao u slučaju izgona trgovaca iz hrama, s gotovo neshvatljivom žestinom. Nije, dakle, problem u tome trebamo li se oprijeti neprijatelju i trebamo li ga spriječiti da u djelo provede svoj zločinački plan. Jasno je da trebamo. Riječ je o načinu na koji to trebamo napraviti, kako se naše odupiranje nasilju i neprijatelju, ne bi pretvorilo u ono protiv čega se borimo. Nikad se ne smije dogoditi, a nažalost događalo se zbog naše računice koja se vodi mudrošću ovoga svijeta, a ne onom Božjom mudrošću, da na zlo odgovorimo zlom, na mržnju mržnjom. Zlo se pobjeđuje dobrom, a mržnja ljubavlju!
Znam da je ovo težak govor, ali želimo li biti pravi svjedoci Isusa Krista i njegovih blaženstava moramo prihvatiti ne samo to da na mržnju i zlo ne smijemo odgovoriti mržnjom i zlom, nego čak i to da postoje situacije u kojima nikakva obrana nema smisla, nego ima smisla jedino prepuštanje na milost i nemilost zlu, ono okretanje drugog obraza i svega onoga što to znači, dozvoljavajući zlu da prividno pobjedi, kako bi kroz tu prividnu pobjedu bilo konačno poraženo dobrom. I sam Isus svojim primjerom pokazuje da je moguća situacije u kojoj na zlo ne treba odgovarati, nego mu se, zbog viših ideala, treba prepustiti. On čak u svom slučaju u takvoj situaciji vidi Očevu volju koju treba prihvatiti za naše spasenje. Želio bi se oprijeti zlu jer to je prirodni poriv, ali ipak on u molitvi kaže: „Oče … ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ I nakon toga je okrenuo obraz nasilnicima, makar i uz traženje objašnjenja, dajući dragovoljno ne samo gornju, nego i donju haljinu i idući s onima koji su ga prisiljavali ne samo jedan dio puta, nego sve do kraja, kroz svih četrnaest postaja, kako to vidi pobožna tradicija i kršćanska pobožnost. I baš u tom ne opiranju nasilju koje je obilježeno ljubavlju prema neprijateljima kroz prihvaćanje Očeve volje, dogodilo se naše spasenje. I sve drugo bilo bi zaobilaženje, možda ljudski gledano i opravdano, onog plana koji je Bog imao, a koji je, kako nam to pokazuje povijest spasenja, u sebi uključivao i nasilje koje Bog nije htio, ali ga je predvidio.
Vjerujem da je baš ovaj Isusov primjer i ovo njegovo evanđelje, taj njegov novi zakon koji predlaže svojima, bio nadahnuće za nenasilnu borbu nekih velikih ljudi ljudske povijesti, koji su na nasilje odgovorili nenasiljem, na mržnju ljubavlju, na zlo dobrom. I to što su učinili bilo je sjeme dobra na kojem su rasli mnogi drugi dobri plodovi. Među njih bismo mogli ubrojiti sve kršćanske mučenike, jer je upravo to značajka kršćanski mučenika, ali i mnoge koji to službeno nisu. Izdvojiti ću dvojicu koji to nisu, ali koji su postali simbol nenasilne borbe kojom su izvojevali pobjedu svojih ideja i promijenili svijet. Riječ je o Mahatma Gandhiju i Martinu Lutheru Kingu. Obojica su u borbi za dobro „okrenuli drugi obraz“ i tim, makar osobno to nisu doživjeli jer su svoje okretanje obraza platili životom, spasili milijune ljudi od obespravljenosti. Da su pokušali učinili drugačije, kao što su to pokušali mnogi drugi kroz povijest, vjerojatno ne bi uspjeli, a bili bi krivci za stotine tisuća žrtava drugih ljudi. Nažalost, mi i dalje, kako nam to pokazuju i najnoviji događaji u Ukrajini, ali i nedavni u našem susjedstvu, nismo spremni od njih učiti.
Želio bih ovo razmišljanje završiti poticajnim mislima jednog od njih, riječ je o mislima Martina Luthera Kinga koje donosim u svom ne baš dobrom prijevoda, ali sve jedno dovoljno dobrom da pokaže zašto je u konačnici Isusov odgovor na zlo i nasilje, na mržnju i neprijateljstvo, jedini ispravan odgovor i zašto svoje neprijatelje ne smijemo mrziti, nego ih, želimo li „biti savršeni kao što je savršen Otac (naš) nebeski“, trebamo ljubiti, a to bismo kao kršćani trebali željeti više od svega drugoga:
Tražim pravdu. Tražim bratstvo. Tražim istinu. I kad netko ove stvari traži ne može braniti nasilje. S nasiljem možeš ubiti ubojicu, ali ne možeš ubiti ubojstvo. S nasiljem možeš ubiti onoga tko mrzi, ali ne možeš ubiti mržnju. S nasiljem možeš ubiti lažljivca, ali ne možeš oživjeti istinu. Tama ne može ukloniti tamu. Samo svjetlo to može učiniti. Mržnja ne može protjerati mržnju: samo ljubav to može učiniti. Mržnja uvećava mržnju, nasilje uvećava nasilje, okrutnost uvećava okrutnost u silaznoj spirali uništenja. Tako kad Isus kaže: „Ljubite svoje neprijatelje“, on nam daje duboko i u konačnici shvatljivo upozorenje.