Nalazimo se u devetnici Duhova i u liturgijskom iščekivanju dolaska Duha Svetoga. U zajedništvu smo i postojanoj molitvi u dvorani posljednje večere s Marijom, apostolima i onih sto dvadeset duša koji su izabrali Matiju na Judino mjesto, a o čemu nam je progovorilo prvo čitanje iz Djela apostolskih. I s njima se prisjećamo dijelova Isusovog oproštajnog govora, njegove velikosvećeničke molitve, koju je uzdignutih očiju prema nebu molio u istoj toj dvorani neposredno prije svojeg odlaska u muku i smrt. Molio je Oca dvije stvari. Molio ga je da one koji su njegovi sačuva u svom imenu i molio ga je da ih posveti u istini. Molio je to za učenike u dvorani. Molio je to i za Crkvu koja se rađala i koja, makar još nije imala puninu darova Duha Svetoga, donosi svoje prve odluke. Molio je i za sve nas koji ćemo u daru Duhova doći nakon njih.
Biti sačuvani u Očevom imenu, znači biti jedno s Isusom i po Isusu s Ocem. Znači uključiti se u ono jedinstvo koje postoji između Oca i Sina. Isus je do tog trenutka bio stalno sa svojim učenicima. Mogao ih je štititi. Njegova prisutnost bila je garancija njihove povezanosti s Ocem. I svi oni su „osim sina propasti, da se Pismo ispuni“, po njemu bili uključeni u ono trajno jedinstvo s Ocem. Ali on sada odlazi. Vraća se Ocu. Pred njim je muka, smrt, uskrsnuće i uzašašće, sva ona vazmena otajstva koja smo liturgijski proslavili proteklih tjedana. Učenici će ostati sami. I ne samo to. Moraju se suočiti s novim izazovima. Jedan od tih izazova je i donošenje odluka oko ustrojstva svoje zajednice, poput ove koju su donijeli izborom Matije, a kojemu blagdan nismo mogli proslaviti prošli četvrtak baš zbog svetkovine Uzašašća i Isusovog odlaska. A postojati će i još važniji i teži izazovi. Jedan od njih, onaj koji Isus izričito spominje, je izazov suočavanja sa svijetom, izazov uključenja u ljudsku povijest koja će često biti obilježenu podjelama, progonima i neredima, a u kojoj bi kršćani trebali živjeti drugačijom logikom. Isus zna da oni njegovi ne pripadaju svijetu. On zna i da će ih svijet zbog toga mrziti. Ali on zna i to da je ostanak u Očevom imenu, ono biti jedno s Ocem kao što su on i Otac jedno, jedna sigurnost za njihovo posvećenje i ostvarenje zadaće koju dobivaju. To je zadaća da mijenjaju i posvećuju svijet. I zato moli: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi.“
Molitvi za očuvanje jedinstva s njim i Ocem, Isus dodaje molitvu Ocu da nas posveti u istini. Toj molitvi dodao je i tvrdnju da je Očeva riječ istina. Ovaj dodatak nam objašnjava da je Isus sam Očeva riječ. Podsjećam da je ovo ulomak iz Ivanovog evanđelja koje započinje riječima: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Boga“ (Iv 1, 1). Isus moli Oca da nas posveti u njemu, u Isusu. Ovo znači da njegova molitva za naše posvećenje u istini ne znači da smo u posjedu istine. Ne. Upravo to je, to što smo mislili i što mislimo da smo u posjedu istine, bilo i jest uzrok mnogih naših podjela i sukoba. I mnogih naših krivih odgovora na mržnju svijeta koji nisu bili drugo nego naše napuštanje istine, one istine koju nam je Isus objavio. Kad Isus moli Oca da nas posveti u istini, onda moli Oca da se mi, mi koji smo njegovi učenici, oblikujemo i živimo u svijetu u skladu s istinom o Bogu i čovjeku koju nam je on objavio. Isus Krist je Božja istina i o Bogu i o čovjeku! To je istina o Bogu koji je ljubav, kako ga definira Ivan u svojoj Prvoj poslanici iz koje nam je ulomak ponuđen kao drugo čitanje. To je istina i o čovjeku, koji se može ostvariti kao čovjek samo kroz ljubav i služenje iz ljubavi. Zato je ova molitva da budemo posvećeni u istini povezana s molitvom da budemo očuvani od Zloga, kako svaki put ponovo i sami molimo u Očenašu koji nas je Isus naučio, i da budemo oslobođeni od njegove laži, one laži koja je svijet i dovela u stanje mržnje prema Isusu i njegovoj riječi. To je ona laž koja je od početka zavela čovjeka i koja na nas neprestano vreba, sugerirajući nam da Bog ima nešto protiv čovjeka, da Bog ne želi čovjekovu sreću i ostvarenje. Dok je Isus bio s učenicima on se s tom laži znao nositi. Sad kad odlazi, a odlazi da bi čovjeku vratio onu izgubljenu bogosličnost, a s njom i ono izgubljeno povjerenje u Boga, Isus moli Oca da ne bismo ponovo upali pod utjecaj Zloga i bili zavedeni njegovom laži, nego da bismo bili sveti, onakvi kakvima nas je od početka zamislio i kakvima će nas po njegovom posvećenju za nas ponovo oblikovati.
Isusova molitva Ocu da nas Otac sačuva u svom imenu i posveti u istini je istovremeno njegov poziv na svetost upućen učenicima, onima u dvorani posljednje večere, ali i svima nama koji smo na njihovu riječ povjerovali u njega i po krštenju se uključili u ono jedinstvo koje postoji između njega i Oca. Poziv na svetost nije i ne smije biti bijeg od svijeta. Čak ni one posvećene osobe koje su se izdvojile iz svijeta da bi se posvetile molitvi, nisu pobjegle iz svijeta jer su dužne moliti za Crkvu koja svoje poslanje vrši u svijetu. Molitva je njihov način za biti u svijetu. Za sve nas druge poziv na svetost znači dužnost, koju svatko ima na njemu svojstven način, krenuti u svijet i život kao kršćanin, kao Isusov učenik. Moleći Oca da nas sačuva u svom imenu i posveti u istini, Isus moli da u izvršavanju te svoje zadaće odolimo napasti postati od svijeta i budemo sposobni u svijetu živjeti onako kako je on živio u svijetu. To znači odazvati se ovom pozivu na svetost i biti u svijetu Isusova produžena prisutnost po riječima i po djelima, odnosno, kako kaže ulomak iz Djela apostolskih u prigodi izbora Matije, biti svjedoci njegova uskrsnuća. To nije laka zadaća. Nitko od nas joj nije dorastao. Da bi nam ona ipak bila moguća Isus je postao jedan od nas i u našem obličju Ocu posvetio sebe samoga. I sad, kao naš na nebo uzašli Gospodin u našem ljudskom obličju ‘sjedi’ njemu s desna na nebesima. Ali nije se zaustavio samo na tome. On zna da nam ni to ne bi bilo dovoljno. Zato moli, ali zato je učinio i još nešto, nešto bez čega bi, koliko god da je veličanstveno, njegovo djelo ostalo zauvijek zatvoreno u dvorani posljednje večere. Poslao je svojima Duha Svetoga!
„Od Duha nam je svoga dao“ – kaže apostol Ivan u svojoj poslanici. I zato možemo, ali i moramo jer tko je naša kršćanska obveza, naš način na koji ostajemo u Isusu i po Isusu u Bogu koji je ljubav, riječima ispovijedati i ljubavlju svjedočiti „da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta“ i da je „Bog … ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.“