U posljednjoj od besjeda koje je Isus uputio narodu – na to se odnosi uvod u današnje evanđelje – Isus je progovorio o nužnosti da djelima, a ne samo riječima, pokažemo da smo njegovi: „Što me zovete ‘Gospodine, Gospodine!’, a ne činite što zapovijedam?“ (Lk 6, 46). Ovu potrebu da budemo njegovi ne samo riječima nego i djelima, Isus je potkrijepio onom poznatom slikom o kući izgrađenoj na stijeni, to su oni koji slušaju i vrše njegove riječi, i kući izgrađenoj na pijesku, to su oni koji čuju, a ne vrše njegove riječi. Pridružimo li ovu besjedu Isusovom iskustvu sa satnikom o kojoj je progovorilo današnje evanđelje, lakše nam je shvatiti njegovo divljenje, kao i ono promišljanje koje je pred nekoliko dana izgovorio papa Franjo i koje je izazvalo veliko zanimanje javnosti jer je papa, ne mijenjajući dogmu nego izlažući na jednostavan način kršćanski nauk o spasenju koje je Bog u Isusu Kristu ponudio svima, spomenuo mogućnost spasenja i za ateiste, primjenjujući i na njih poznatu Rahnerovu teološku misao o „anonimnim kršćanima“ koji se, i kad ne znaju za Krista, ali žive po njegovim zakonima, mogu spasiti: „Gospodin je Kristovom krvlju sve otkupio, sve, ne samo katolike. Sve! I ateiste? Također njih, sve. Ta krv nas čini sinovima Božjim. … Nikakvo sprječavanje, dakle, u odnosu na ateiste i one koji drugačije misle: Čini dobro, susret ćemo se gore jer na ovoj životnoj stazi Gospodin će svakome progovoriti u srcu. Činiti dobro je dužnost, izvjesna osobna iskaznica koju je svakome od nas dao naš Otac, jer nas je učinio na svoju sliku i priliku. On uvijek čini dobro.“
Satnik iz današnjeg evanđelja nije ateist, dapače Isus ističe veličinu njegove vjere kakve ni u Izraelu nije vidio, ali je bio poganin. Nije pripadao Izraelskom narodu i nije dijelio njegovu vjeru. To što je bio poganin nije ga priječilo da čini dobro i da, poslušan onoj riječi koju Bog govori u ljudskom srcu, po djelima postane veći vjernik od pripadnika Izraelskog naroda koji su, u mnogo slučajeva, bili vjernici riječju i pripadnošću, ali ne i djelima. Evanđelje nabraja satnikova dobra djela koja su proizišla iz njegove poniznosti i čovjekoljublja. Iz toga je izrasla i njegova vjera i očitovala se u brizi za zdravlje vlastitog sluge, ljubavi prema pripadnicima drugog naroda i druge vjere, gradnji sinagoge, zabrinutost za Isusa i povjerenje u njega, povjerenja koje ga nije pretvorilo u formalnog vjernika, ali ga je u vjeri, u onom odgovoru na zapovijed činiti dobro i ne činiti zlo koju je Bog upisao u njegovo srce, izdiglo iznad mnogih drugih. Ako je ovakva vjera, proizišla iz humanosti i postupno rasla do potpunog povjerenja u Isusa, bila moguća satniku i ako je on, makar nije formalno pripadao Izraelskom narodu, dobrim djelima uspio izgraditi kuću svoje vjere na čvrstoj stijeni – dobra dijela su uvijek slušanje i vršenje Kristove riječi makar ga se stvarno ne pozna – zašto to ne bi bilo moguće i današnjim ateistima? Dapače, kaže papa, ne samo da im je moguće, nego im je to i dužnost. A kad se to dogodi, onda ih to, makar oni toga nisu svjesni, čini vjernicima, „anonimnim kršćanima“, onima kojima se Isus divi makar nisu formalno njegovi, onima na koje Isus pokazuje kao primjer nama koji ga slijedimo i koji smo i formalno njegovi, onima za koje možda i danas, kao i jučer, govori: „Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh toliko vjere“.
Nameće nam se pitanje zašto onda biti kršćanin ako se i ateisti spašavaju? Prije svega treba nam biti jasno da Isus ne hvali satnikovo poganstvo, niti papa ateizam i njihov način postajanja postajanja dionicima Božjeg spasenja koje se dogodilo u Isusu Kristu, koji je jedini spasitelj, jedini posrednik između Boga i ljudi, jer težak je to put do spasenja, nego je ovo pohvala dobru koje je satnika dovelo do vjere u Isusa i koje ateisti kao pojedinci mogu i trebaju činiti, koje će ih, prije ili kasnije, možda tek u trenutku njihove smrti, dovesti do uskrsnulog Isusa, da bi u susretu s njim, poput nevjernog Tome koji je biblijski sinonim za ateizam, mogli izgovoriti svoj: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20, 28), koji će njihovu nevjeru preobraziti u vjeru. Ovo je, zapravo, pohvala Bogu i njegovom planu spasenja kojemu ništa osim ljudske slobode, nije i ne može biti prepreka jer se, kako kaza Pavao u poslanici Galaćanima koju ove nedjelje započinjemo čitati, „čovjek ne opravdava djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista“ (Gal 2, 16). To je ono evanđelje koje je Pavao navijestio i koje nam poručuje da nisu dobra djela ono što je spasilo satnika ili ono što će spasiti današnje ateiste ili, u konačnici, ono što će nas spasiti, nego da su dobra djela ono što je satnika dovelo do Isusa i učinilo da u Izraelu pronađe zagovornike, kao što dobra djela mogu dovesti do Isusa i vjere u njega i današnje ateiste, ali i učiniti da u Crkvi i kršćanima dobiju svoje zagovornike.
Ovo je za sve nas, članove Crkve, poziv da nikoga ne odbacujemo i unaprijed osuđujemo, dapače da za svakoga molimo pridružujući se Salomonu iz današnjeg prvog čitanja, u molitvi za „tuđinca … koji nije od tvojega naroda“, danas su to između ostalih naši ateisti i agnostici, da ga „ako dođe i pomoli se … usliši … s neba … da bi upoznali svi narodi“ da je Gospodin jedini Bog. Istovremeno satnikov primjer, a s njim i ova usporedba s današnjim ateistima koji se trude živjeti po savjesti čineći dobro i izbjegavajući zlo, je za sve nas vjernike, nas koji Isusa slijedimo zajedno s mnoštvom u današnjem evanđelju, svojevrstan ispit savjesti – ne zaboravimo da nas Koncil smatra suodgovornima za pojavu ateizma (usp. GS 19, 3) – i poticaj da prednjačimo u dobru, a s dobrom i u vjeri i povjerenju koje imamo u Gospodina. Drugim riječima, primjer satnika, kao i mnogih drugih koji nas dobrom koje čine često s pravom postide, potiče nas iskreno preispitamo što znači naše vjerovati, je li to naše vjerovati možda samo ono čuti i ne vršiti ili je ono slušati i vršiti. Ako je ovo drugo, onda svoju vjeru, svoje pripadati Isusu, biti njegovi, potvrdimo svojim djelima, bezgraničnim povjerenjem u njega i njegovu božansku moć i ljubav. Bez slušanja i vršenja onog što Isus govori, a on govori na različite načine, sve ono što govorimo kad kažemo da vjerujemo, a s tim i naše vjerovanje, i naše krštenje, po krštenju i formalna pripadnost Crkvi, i naše primanje drugih sakramenta, sudjelovanje na euharistiji, molitve…, tek je obični pijesak. Sve to je, želim biti jasan, naša velika prednost jer smo obdareni milošću zahvaljujući kojoj nam je lakše činiti dobro i ustrajati u dobru, biti ponizni i čovjekoljubni, zabrinuti za druge i njihovo dobro, ma u konačnici imati vjeru punu povjerenja poput satnikove vjere, vjeru pred kojom se i sam Isus zaustavlja s divljenjem, ali i sve to nije ništa, ako mi ne slušamo i vršimo ono što nam Isus govori, odnosno ako smo vjernici samo riječima, a nismo i životom.
Vjerovati ili ne vjerovati više je od riječi. Vjeruje li netko ili ne vjeruje to najbolje svjedoče djela koja čini, način na koji živi. Djela i život nerijetko nevjernika očituju kao vjernika, ali i vjernika kao nevjernika. Pokušajmo uskladiti ono što govorimo kad kažemo da vjerujemo, s onim što živimo, da bi naša dijela svjedočila tko smo, da smo oni koji slušaju i vrše ono što Isus govori i slušajući i vršeći ono što on govori, oni koji svoju kuću grade na stijeni, otkrivajući i približavajući svima, a osobito onima koji ne vjeruju, Isusa Krista i njegove evanđelje.