Na drugu nedjelju od relaksacije mjera poduzetih zbog pandemije Covid-19 10. svibnja dubrovački biskup mons. Mate Uzinić predslavio je jednu od nedjeljnih misa u katedrali Gospe Velike u Dubrovniku koja se i dalje prenosila putem medija za one koji ne mogu sudjelovati na misi jer se nalaze u rizičnim skupinama ili u savjesti smatraju da zbog situacije nije dobro da dolaze na slavlje s narodom u crkvu. Biskup je svim majkama čestitao Majčin dan pozivajući sve da uče od majki i da u majčinskoj ljubavi prepoznaju onu ljubav kojom Bog ljubi ljude, a u molitvi vjernika se posebno molilo za majke.
Tumačeći čitanja Pete vazmene nedjelje biskup je na početku propovijedi kazao kako često idealiziramo prvu kršćansku zajednicu, skloni smo vidjeti samo ono lijepo. I sami autori su se potrudili poslati jednu lijepu sliku te prve Crkve.
Uz bratsku slogu, međusobnu ljubav, jedinstvo, neopterećenost titulama i počasnim nazivima nego nazivanje jedni drugih braćom i sestrama što i nama danas može biti uzor, davanje života za Isusa i svoje poslanje i sve te lijepe slike, između redaka se vide neki elementi koji pokazuju da je to bila živa zajednica u kojoj su se događali određeni sukobi i rasprave koje su onda pomagale i samoj zajednici da rješava neke stvari. Kriza nije nešto što je po sebi loše, ustvrdio je biskup, nego je nešto što nam pomaže napredovati, razvijati se. Kršćani u prvoj Crkvi su imali „određene rasprave i krize koje su im onda polako pomagale da proširuju svoje poglede“, a koje i nama danas također mogu biti važne za rješavanje naših problema i kriza.
Na temelju pročitanih liturgijskih čitanja biskup je izdvojio dvije snažne krize iz tog vremena: jedna je bila vezana uz to kako pravedno rasporediti novac namijenjen udovicama, a druga je bila povezana s tim trebaju li kršćani iz poganstva prvo prijeći na židovstvo da bi imali spasenje po Kristu.
Kriza o pomoći udovicama iznjedrila je nove službe u prvoj Crkvi
Prva kriza koju spominju Djela apostolska je o tome da su kršćani iz dijaspore ljutili da se o njihovim udovicama ne brine kao o udovicama u Palestini, gdje je kršćanstvo počelo. Plod toga je otkrivanje u crkvenoj zajednici različitih službi, što je jedan važan razvoj. Do tada je u crkvenoj zajednici bila samo služba apostola i oni su bili sve. Najednom apostoli otkrivaju da se oni ne mogu baš za sve brinuti i da su potrebne i druge službe u Crkvi. Iz tog se razvija različitost službi. Prva služba koja je bila otkrivena je služba đakona. Izabrali su sedmoricu muževa koji su se trebali brinuti više o ekonomskim pitanjima, apostoli su za sebe ostavili kao svoje bitno poslanje molitvu, slavljenje sakramenata osobito euharistije i navještaj Božje riječi, katehezu, propovijedanje. Ono što je važno kad su službe u Crkvi u pitanju „nije nužno tko što radi nego je nužno da svi u različitim službama prihvaćamo Isusa onakvog kakav nam objavljuje Oca i da u njegovoj ljubavi, u svim službama, ljubimo svoju braću i sestre, ljubimo jedni druge“.
„Ljubav i služenje je ono što svakoj službi u Crkvi daje smisao. Bio ja papa, biskup, svećenik, đakon ili muž, žena, otac, majka, bio ja političar, novinar, snimatelj, pjevač… Ono što svakog od nas u našem odnosu i u našem služenju treba oblikovati i biti naša značajka jest ljubav i služenje. To nije samo naša značajka nego je to ono što nas povezuje s drugima. I to je ono što čini da se mi, svatko od nas u svojoj službi, nadograđujemo na onom temeljnom, zaglavnom kamenu kojeg su ljudi odbacili ali kojega je Bog podigao. Taj zaglavni kamen svega u Crkvi je Isus Krist“, poručio je biskup Uzinić. Vrativši se na misao s početka propovijedi o prvoj Crkvi istaknuo je „da bismo se morali prestati ponašati jedni prema drugima u skladu s njihovom službom, jer jedan ima veću službu, drugi manju. Trebali bismo prestati i s onim nesretnim naslovima koji su svojstveni nama u Crkvi, ali i u društvu, nama u Crkvi možda još i više jer su iz nekog vremena koje više ne postoji poput preuzvišeni, monsinjori i sl.. I doista bismo trebali jedni drugima, bez obzira na službu, jedni drugima biti braća i sestre.“
Otvaranje Crkve kršćanima iz poganstva dalo je Crkvi širinu
Druga rasprava svojstvena za prvu Crkvu, a na koju donekle odgovara evanđelje dana, jest uznemirenost koja se dogodila između kršćana iz židovstva i kršćana iz poganstva te činjenice da su kršćani iz židovstva smatrali da je jedino njihov način življenja vjere onaj koji doista daje mogućnost spasenja tražeći od kršćana iz poganstva da prvo postanu židovi kako bi onda na pravi način mogli biti kršćani.
To se nastavlja kroz cijelu povijest. „Ako smo pratili rasprave oko krize s pandemijom mi imamo slične ideje i misli danas“, nastavio je biskup. „To je ona ideja koja misli da je samo moj način življenja vjere ispravan, da je samo ono što ja govorim i mislim istina, da smo mi spašeni a svi drugi su prokleti i ako se žele spasiti trebaju postati poput nas. Ne poput Isusa! Nego moraju postati poput nas! Moraju misliti što mi mislimo, govoriti ono što mi govorimo, ponašati se onako kako se mi ponašamo. No Isus, govoreći o ‘mnogim mjestima’ i potrebi da se ne uznemiravamo, govori o širini Crkve. Ne govori o nekim mjestima koja ćemo imati u nebeskom kraljevstvu, jer to ni nije mjesto nego stanje zajedništva s Bogom, nego govori o Crkvi. Ja odlazim da vam pripravim mjesto u Crkvi, da vi nastavite ondje gdje sam ja stao.“
Put, Istina i Život
„Nije zato nužno da svi na isti način mislimo, nije nužno da svi na isti način slavimo euharistiju, važno je biti bogat u raznolikosti. Različitost je bogatstvo, a ne osiromašenje“, objasnio je biskup Uzinić te na pitanje što je onda nužno ustvrdio: „Nužno je da nam svima Isus bude Put, Istina i Život.“ Potom je protumačio u tom kontekstu značenje puta, istine i života.
Govoreći o važnosti puta biskup je s vjernicima podijelio i svoje iskustvo šetnji u prirodi potvrdivši kako je u prirodi opasno skretati sa staze jer se može doći do trenutka kad se ne vidi više put naprijed, a ne može se više niti natrag. U tome je važnost puta. Bez puta se ne može. Isus je put. On je put jer nitko ne može doći Ocu po njemu. Biskup je nadalje podsjetio kako je Isus u prošlonedjeljnom evanđelju kazao kako je on vrata ovcama. „Biti kršćani znači proći kroz ta vrata. Biti kršćanin znači ići onim putem koji je on prije nas obilježio. Želi li tko biti moj učenik neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“, poručio je biskup.
Nadalje tumačeći važnost istine biskup je kazao kako se bez istine se ne može odabrati put. Nije dovoljno samo vidjeti put, odabrati put… Puno puta je to što mi smatramo da su putovi samo tuneli koji su naslikani na zidu, poput nedavno dijeljene slike na društvenim mrežama. Nema prolaza na drugu stranu. Evo zašto je važno ne samo znati otkriti put nego imati istinu i znati da taj put vodi prema cilju. Isus je istina, jer onaj tko vidi njega vidi cilj, vidi Oca. Tko njega pozna, pozna Oca. To je najvažnije otkriće, a ne otkriće postojanja Boga nekakvim znanstvenim putovima što jedni tvrde, a drugi osporavaju. „Isus kao Istina nam otkriva Boga. Pokazuje nam kakav je naš Bog. Da to nije neki daleki, odsutni, nezainteresirani Bog koji nam u njemu prilazi, koji nas u njemu ljubi. Važno je otkriti tu istinu jer onda znamo otkriti taj put“, naglasio je dubrovački biskup.
Osvrćući se na značenje toga što je život i kakav život Isus pruža, biskup je naveo primjer bl. Ivana Merza koji je bio istaknuti laik u svjedočenju evanđelja. Bio je moralna vertikala za mlade svog vremena te vjerojatno i današnji mladi, ali i svi mi, možemo od njega puno naučiti, kazao je. Blaženi Merz kaže da je čovjek samo putnik, da njegovo pravo određenje nije ovdje na zemlji nego je izabran za nešto više. To za što je izabran je život. Kako se, po njemu, dolazi do tog višeg? Što je to što nam Isus svojim primjerom pokazuje i kako bismo to trebali živjeti?, upitao se biskup. „Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak nego dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge već samo za sebe to su izgubljeni dani“, citirao je biskup Merza.
Ljubav i služenje – način na koji se živi
Povezao je to zatim s prvim dijelom propovijedi i s tim da svatko u Crkvi ima različite službe i svoje mjesto, te nadalje s važnošću ljubavi i služenja. „Ljubav i služenje je način na koji se živi. Ljubav i služenje je način na koji nam je Isus omogućio da možemo imati život, život u punini. Ljubav i služenje je način na koji i mi, svatko od nas u svojoj službi, može biti onaj tko ima i daje život. Kao što su to, u ljubavi i služenju, uostalom činile, i nastavljaju činiti, i naše majke.“
Biskupu je asistirao đakon don Tomislav Sikavica, na oltaru su bili i dvojica dubrovačkih bogoslova, a pjevanje tijekom mise animirao je dio Mješovitog katedralnog zbora pod vodstvom prof. Maje Marušić. Vjernici koji su sudjelovali na misi vodili su računa o potrebnom međusobnom razmaku i svim drugim mjerama kako bi se misna okupljanja i dalje mogla slaviti. Misu je prenosila i Libertas televizija.
A.T.
