Današnja liturgijska čitanja, za koja mi jedan prijatelj reče kao da su pisana za bl. Alojzija Stepinca, su mi nadahnula tri riječi koje opisuju bl. Alojzija Stepinca. Te tri riječi su „kontroverzan“, hrabar i dosljedan.
1. „Kontroverzan“
Za bl. Alojzija Stepinca se kaže da je bio „kontroverzan“. To je on bio za života, osobito u vremenu sudskog progona i osude. Iako je povijest o svemu rekla svoj sud, nažalost bl. Alojzije i danas ostaje „kontroverzan“. To je vidljivo iz svega ono što se o njemu govori i piše, pa i raspravlja na najvišim, crkvenim, znanstvenim, pa čak i političkim razinama. Ne želim ulaziti u razloge. Ima ih više i vjerojatno su danas, kao i u vrijeme njegove osude, manje pravne, a više političke naravi. Iako nas to zbunjuje, to, zapravo, nije ništa neobično. To je sudbina svetaca. Bl. Alojzije Stepinac se svojom „kontroverznošću“ jednostavno uklapa u profil sveca. Današnja nam liturgijska čitanja to najbolje pokazuju kroz primjer proroka Jeremije, Psalmista i samog Isusa. Tako u Jeremijinim riječima možemo prepoznati ne samo ono što se dogodilo Jeremiji i Isusu, nego i ono što se dogodilo bl. Alojziju i drugim pravednicima koju su, odustajući od osobne osvete i parnice, svoju osvetu i parnicu, prepustili Bogu. Bl. Alojzije i njegov slučaj nalazi svoj odjek i u Psalmu 7 u kojemu odliježe molitveni glas progonjenih pravednika svih vremena, koji se s vjerom i nadom mole Bogu da dokrajči bezakonja zlotvora i pravedna učvrstiti. Današnje evanđelje, u kojemu je Isus predmet žestokih rasprava koje su se oko njega vodile u Jeruzalemu, sve to gotovo savršeno nadopunjuje. Kao da – čitajući ono što se događalo Isusu koji je za stanovnike Jeruzalema bio „kontroverzan“, a i danas je – čitamo ono što se događalo i događa bl. Alojziju Stepincu.
Zato se ne trebamo bojati „kontroverznosti“ bl. Alojzija, nego njegovu „kontroverznost“, koja je „kontroverznost“ proroka i svetaca, dapače samog Isusa Krista, trebamo shvatiti kao pouku i poticaj. To je pouka o načinu na koji Bog djeluje u ljudskoj povijesti, pouka da Bog ne djeluje u sili nego u slabosti, da on ne nalaže nego predlaže ostavljajući ljudima mogućnost da ga mogu i odbaciti. To je, moći biti odbačen, ali i biti prihvaćen, „kontroverzna“ sudbina Boga u ljudskoj povijesti. To je sudbina i onih koji su njegovi. Istovremeno je to poticaj nama samima da i mi budemo „kontroverzni“, ne odustajući od zalaganja za istinu u ljubavi za svakog čovjeka, osobito one koji su odbačeni, za jedinstvo Kristove Crkve i predlažući, po cijenu da budemo odbačeni, ali nikad ne namećući, evanđelje koje nam je Bog kao Crkvi i kršćanima povjerio da ga navješćujemo.
2. Hrabar
U raspravi oko Isusa i njegovog identiteta koja se, čini se, veoma glasno odvijala na Jeruzalemskim ulicama i u sinedrijskim raspravama, odskače Nikodemov primjer. Nikodem pripada svećeničkoj i farizejskoj eliti koja ne prihvaća Isusa. Pa ipak, on se hrabro zauzima za Isusovo temeljno pravo, pravo na obranu. Postaje glas Isusa, koji u toj skupini ljudi nije imao pravo glasa. U ovom hrabrom čovjeku možemo prepoznati hrabrost kojom se bl. Alojzije Stepinac na različite načine zalagao za ugrožene totalitarnih sustava svoga vremena. Izdvajam nekoliko rečenica koje pokazuju tu njegovu hrabrost, njegovog branitelja po službenoj dužnosti dr. Iva Politea, koji je i sam pokazao veliku hrabrost pretvorivši se u njegovog Nikodema i za to platio veliku cijenu: „Oni isti koji se sada smiju, ako su tada bili u Zagrebu, šutjeli su, prolazili mirno i bez prosvjeda na ulici mimo okupatorskih vojnika i ustaša i – da se poslužim riječima druga predsjednika suda – držali figu u džepu. Ali tko nije šutio, tko je javno prosvjedovao – bio je nadbiskup Stepinac! Htio bih vidjeti onoga, tko je na okupiranom području – ne izvan ovoga! – neposredno pred okupatorom i pred ustaškom vlasti onako otvoreno, energično i često prosvjedovao protiv svih nasilja okupatora i ustaša! Neka se, dakle, danas ne hvale i ne podsmjehuju onome, koji se na djelu pokazao daleko junačkijim od njih!“ Valja, da bi im se odalo priznanje, spomenuti i još neke Stepinčeve Nikodeme koji su pokušali dati glas onome koji nije imao glasa, svjesni da je on njima, kao njihov Nikodem, davao glas onda kad ga nisu imali. To su mnogi ugledni Židovi koji su se javno očitovali o njegovom pomaganju progonjenima i neki ugledni zagrebački Srbi koji su željeli na suđenju svjedočiti u njegovu korist, ali im to nije dozvoljeno.
Ovo nam je poziv da i mi budemo, poput bl. Alojzija Stepinca, hrabri Nikodemi obespravljenih svoga vremena, kako nas to jasno potiče i papa Franjo, dajući hrabro svoj glas i bl. Alojziju i svima onima koji nemaju glasa, kako bi oni sutra, ako ne na ovom svijetu onda pred Bogom, mogli nama dati svoj glas.
3. Dosljedan
Osim Nikodema u današnjem evanđelju primjećujemo i druge koje su bili, ali uskoro neće biti, na Isusovoj strani. To je „svjetina“ i vojnici. Vojnici će ponovo biti poslani. I dovest će ga. I ponižavati. A „svjetina“? Svjetina će ostati svjetina. Danas govori jedno, a sutra drugo. Nagovorena od svećeničkih glavara i farizeja, tražit će da se Isusa razapne. Bl. Alojzije Stepinac se i sam susretao s takvim ljudima. On, međutim, sam nije takav. On je dosljedan. Prihvaćajući i priznajući legitimitet pojedinih vlasti, on ne prihvaća režime i ideologije koje ih nadahnjuju, nego se protiv njih bori sredstvima koje kao nadbiskup ima na raspolaganju, osuđujući jednako odlučno „rasne zakone“, kao i kasniju likvidaciju nevino pobijenih „klasnih neprijatelja“. Primjer kako on to čini je i njegova propovijed u Dubrovniku na blagdan sv. Vlaha 1941. kojom je, predlažući režim Boga Stvoritelja i njegovih deset zapovijedi, osudio sve režime i ideologije svoga vremena. Zato je najprije bio promatran s nepovjerenjem, a kasnije i osuđen. A „svjetina“? Ona je, kako je spomenuo dr. Politeo, u prvom vremenu šutjela, a u drugom se smijala i rugala.
Htio bih se ovdje zapitati nismo li ponekad i mi slični toj jeruzalemskoj svjetini, čak i u našem navodnom zauzimanju za bl. Alojzija Stepinca i njegovu kanonizaciju. Kažem navodnom, jer je to naše zalaganje puno puta čista politika i nacionalni, a ne vjernički i crkveni interes. Ovo je osobito aktualno u posljednje četiri godine od kad je kardinal Amato najavio njegovu kanonizaciju, a papa Franjo je odgodio zbog dijaloga sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom. Odgovor na postavljeno pitanje je pozitivan ako nismo dosljedni. A nismo dosljedni ako, na primjer, svojim zalaganjem za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca narušavamo jedinstvo Katoličke Crkve i svoju katoličku povezanost s Petrom naših dana, papom Franjo, za koju je u svom vremenu bl. Alojzije Stepinac dao svoj život. Slična nedosljednost se može pripisati i onima koji se politički i diplomatski zalažu za njegovu kanonizaciju, a istovremeno kalkuliraju kad je u pitanju odlučna osuda zločinačkih totalitarizama i ideologija prošlih sustava, kao i jasan stav prema novim ideologijama koje, htjeli mi to priznati ili ne, snažno kucaju na naša vrata i ponovo, kao i sve druge ideologije koje su im prethodile, nasrću na čovjeka i njegovo dostojanstvo. Ovom se može dodati i nedosljednost onih koji se zalažu za svetost čovjeka koji je na sudu, odgovarajući na optužbe protiv sebe, kao glavni argument svoje obrane stavio vlastitu savjest govoreći: „moja (je) savjest mirna“, a istovremeno sami olako prelaze preko suda vlastite savjesti i, možda, čak i druge na to prisiljavaju. Ova se nedosljednost može pripisati i svima nama koji se zalažemo za njegovu kanonizaciju, a u svojoj se kršćanskoj i crkvenoj svakodnevici zaustavljamo samo na osudi različitih ideologija – starih ili novih svejedno jer one dođu, naprave svoje i prođu, povijest najbolje ocijeni njihov rad – a zaboravljamo da je od toga puno važnije ono što mi kršćani govorimo i činimo. I da je bl. Alojzije, više nego li na osudi ideologija, u svom svakodnevnom nadbiskupskom djelovanju upozoravao na probleme koje je uočavao u Crkvi svoga vremena, zalažući se za to da Crkva bude bolje organizirana i da bolje odgovori svom poslanju i potrebama ljudi, ali i propitujući vjerničku savjest i potičući buđenje mlake i slabe vjere u hrvatskom narodu, te oštro prokazujući i osuđujući neke pojave, poput bijele kuge. Ono što je on onda osobito osuđivao, danas se osobito očituje u demografskom izumiranju i nekontroliranom iseljavanju, pesimizmu i beznađu koji su s tim povezani, koji su stvarnost naše Crkve i naroda i koji prijete i Crkvi i narodu.
Nije dovoljno da se samo prepoznamo kao oni koji su nedosljedni. Potrebno je, u svim situacijama i u svim odlukama, i postati dosljedni. I biti hrabri bez obzira na cijenu, pa ako je to i cijena da budemo „kontroverzni“ zato što smo vjerni Isusu Kristu i Crkvi, kao što je to bio i bl. Alojzije. I naravno, zato što volimo svoj narod i Domovinu, kao što ih je on volio. Neka nas bl. Alojzije potiče svojim primjerom i svojim zagovorom zagovara da bi i bilo tako. A njemu će, uvjeren sam, to biti puno draže od toga kad će i hoće li ili neće biti proglašen svetim. Uostalom, ovo prvo dijelom ovisi o nama, a ovo drugo je, kako kaza kardinal Parolin tijekom svog pohoda našoj Domovini, pitanje Boga i njegovog vremena.
Zagreb, 17. ožujka 2018.