Velika Gospa, 2017.
„Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!“
Prepoznajući Božju veličinu – on je Svesilni koji joj čini velika djela – Gospa prepoznaje svoju osobnu neznatnost, svoju poniznost. Ona – blagoslovljena među ženama, s blagoslovljenim plodom u utrobi, majka Gospodinova – ispovijeda da je neznatna službenica. Prema njoj sve ono što ona jest, sve što čini, sve je dar Svesilnoga, sveto je ime njegovo.
Braćo i sestre, danas slavimo svetkovnu Uznesenja na nebo Blažene Djevice Marije, koju u hrvatskom narodu zovemo i Velika Gospa. U Dubrovniku je štujemo i pod nazivom Gospa od Porata. Ovom svetkovinom slavimo Gospinu veličinu, istovremeno ispovijedamo sa sv. Elizabetom da je Marija blagoslovljena među ženama i da je blagoslovljen plod njezine utrobe, Isus. Ovoj ispovijesti dodajemo i vjeru Crkve da je Gospa na kraju svoga ovozemaljskog života bila dušom i tijelom uznesena na nebo. I tako, upravo u tom uznesenju na nebo, od Boga potvrđena kao velika. Njezin hvalospjev Veliča nam, međutim, poručuje da se njezina nebeska proslava i veličina, ne sastoje u onom što mi ljudi smatramo velikim, da se njezina proslava i veličina nisu dogodile zbog njezine zemaljske veličine nego zbog njezine ovozemaljske neznatnosti i poniznosti. Bog koji raspršuje oholice umišljene, zbacuje silne, bogate otpušta prazne! Iskazuje dobrotu onima koji ga se boje! I on uzvisuje neznatne! I gladne napunja dobrima! Evo razloga Gospine uzvišenosti! Ona je neznatna koju je Bog uzvisio! I gladna koju je napunio dobrima! I mi je slavimo kao proslavljenu baš zato što je bila neznatna i gladna, ali, e to je prava veličina, otvorena za Boga i velika djela koja joj je on po njoj učinio i po njoj svima nama, čitavom čovječanstvu, koje je iz naraštaja u naraštaj s pravom naziva blaženom.
Važno je da danas svoj pogled – koji s Tizianovim apostolima u našoj katedrali s praznog groba uzdižemo prema nebu gdje Gospu promatramo u oblacima, okruženu svjetlom i krunjenu od anđela – spustimo prema Gospi i njezinoj neznatnosti i poniznosti. Bez toga nam Gospa ostaje daleka i nedostižna, žena u oblacima zaodjenuta suncem, s mjesecom pod nogama i na glavi vijencem od dvanaest zvijezda, a nije jedna od nas, ona koju možemo i trebamo nasljedovati. Žena iz Otkrivenja nije samo Gospa. To je i Crkva, dapače čitavo čovječanstvo, onakvi kakvi smo zamišljeni u trenutku stvaranja. Bog nas je zamislio i stvorio zaodjenute suncem, s mjesecom pod nogama, okrunjene zvijezdama! Izgubili smo tu ljepotu zbog oholosti, samodostatnosti, zasićenosti plodom spoznaje dobra i zla, ali je i mi ponovo možemo steći kako nam pokazuje Marija. No koji je put? Put je obrnut od onog koji nas je doveo u situaciju pada. Onaj put je bio oholosto, ovaj put je neznatnost i poniznost, glad za Bogom i vršenjem njegove volje. Zato danas nije dovoljno samo slaviti Veliku Gospu.
Potrebno je poput Gospe postati plodno tlo za velika djela koja Bog i po nama i na nama želi napraviti! Ne traži se za to neki osobit napor. Niti neke posebne sposobnosti. Dovoljno je prepoznati da to što jesmo i imamo nije plod naših zasluga nego Božji dar. I priznati tim svoje vlastite slabosti i granice. I, nakon svega, reći Bogu svoj: ‘Evo me!’ Primjer nam je Gospa. Ona, koja je velika, priznaje se mala i neznatna. A mi koji smo mali i neznatni se ponašamo kao da smo veliki. To je naš glavni problem od početka. To je glavni problem čovječanstva, koji sa suvremenim čovjekom i njegovim odnosom prema Bogu, dosiže krajnje granice iza kojih svima nama i svoj ovozemaljskoj stvarnosti prijeti uništenje. Današnji svijet živi kao da ne treba Boga. I u tome je klica naše propasti. Jer smo izgubili Boga, gubimo i čovjeka. I svu stvorenu stvarnost na zemlji. To je posljednji uzrok ratova. Zato terorizam. I progoni. I ekološko uništenje našeg zajedničkog doma.
Dojam je, ja se nadam da je riječ samo o dojmu, kao da je u našem svijetu sve više onog što nas plaši, a sve manje prostora za ono što je sposobno promijeniti ovaj svijet. Promijenilo ga je u vrijeme kad je živjela Marija, a to su velika djela koja je Bog počeo činiti po Gospi, odnosno po blagoslovljenom plodu njezine utrobe, Isusu. Bog i danas želi činiti po nama ta velika i veličanstvena djela. No zašto tih veličanstvenih i velikih djela nema u onom obimu u kojem bi trebalo biti. Tko je za to kriv? Možda ćemo uprijeti prste u druge, no nisu za to krivi samo oni koji ne vjeruju i misle da im Bog ne treba ili nisu sam oni krivi. Velika, ako ne i glavna, odgovornost je na nama koji govorimo da nam Bog treba, a u javnom djelovanju i osobnom životu se ponašamo kao da nam Bog uopće ne treba. Govorimo da smo katolici i istovremeno svoju volju i volju interesnih skupina kojima pripadamo pretpostavljamo Bogu i njegovoj volji. Umjesto da u zajedništvu i ljubavi Boga veličamo i njemu služimo, služeći onima kojima nas on šalje, utjelovljujući im Isusa kao što je to učinila Marija, mi svoje biti vjernici, pa i samoga Boga, pretvaramo u sredstvo za svoje interese. Sredstvo svoga egoizma. Osobito je opasno ako nam Bog, a i to se može dogoditi i nažalost događa, postane sredstvom moći i dominacije nad drugima.
Toga se najviše trebamo čuvati mi biskupi, svećenici i posvećene osobe. Ne smijemo zaboravimo nikad da Bog raspršuje ohole i s prijestolja skida silnike! I da su službe koje imamo, bez obzira o kojoj je službi riječ i je li riječ o službi u Crkvi ili u društvu, naša veličanstvena prilika biti u besplodnosti ovog svijeta i vremena u kojemu živimo, plodno tlo za velika i veličanstvena Božja djela! I na nama je tu priliku iskoristiti ili ne, ili dapače upropastiti. Ne činiti svoja nego Božja djela! I da, želimo li s Gospom biti veliki, najprije s njom trebamo u ovom svijetu i vremenu biti ponizni i neznatni, otvoreni Bogu i njegovoj volji!
Draga braćo i sestre,nemojmo se zavaravati! Ako smo oholi i bahati, odnosno ako smo zatvoreni za Boga i njegovu volju, neće nas spasiti naša slavlja, hodočašća, mise, procesije, molitve… Bog raspršuje oholice. I uzvisuje neznatne. To je ono što je važno. Možemo se koliko god hoćemo zaklinjati u svoje biti katolici. I izmoliti stotine krunica. I biti svake nedjelje na misi. Sve je to dobro, ali nije dovoljno za biti veliki s Gospom. S Gospom se može biti veliki samo ako smo s njom u svemu tome i u svemu drugome što Bog od nas traži, neznatni i ponizni. I gladni za pravdom i vršenjem Božje volje. To je put koji nam je ucrtao Isus Krist. To je put svih nas. To je put kojim je hodila Gospa. To je put kojim su hodili mnogi kroz povijest. Njim i danas mnogi hode, i tu je nada ovoga svijeta. Zahvaljujući njima – to su sveci među nama, a svi smo pozvani na svetost jer to je jedina istinska veličina – naš svijet još nije propao. Bez njih bi se davno raspali. A hodim li tim putem putem svetosti, i ja, ja biskup, ja svećenik, ja bogoslov, sjemeništarac, redovnica, ja muž, žena, otac, majka, djed. baka, sin i kći, ja u svom crkvenom, obiteljskom i u svom društvenom djelovanju? To je pitanje na koje trebamo hitno naći odgovor.
Poniznost, odnosno neznatnost, a s njom i otvorenost za Boga i njegova velika djela s nama i po nama, nije nešto što nam je urođeno. Poniznost treba odgajati. Od prvih godina života nam je na prvom mjestu naše ja. Ako je tako i kad smo odrasli, to je znak naše nezrelosti. I tu je uzrok mnogih zala, ratova, svađa, neposluha, rastava… Kad čujemo danas ljude koji vode ovaj svijet kako se svađaju kao mala djeca, može nas nasmijati ali na treba ražalostiti. Zaustaviti ću se na trenutak na rastavama. U našoj biskupiji su prošle godine na 409 brakova bile čak 102 rastave. Zašto je to tako? Gdje je uzrok? Uvijek je, i kad se ne ženimo i kad se razvodimo, i kad nema zvanja i kad nismo u svom zvanju onakvi kakvi bismo trebali biti, uvijek je uzrok u onom ja na prvom mjestu. Bog treba biti na prvom mjestu. Kod Gospe nije tako. Njoj je Bog na prvom mjestu. Kad je Bog na prvom mjestu, kad je on velik, pronađe se pravo mjesto i za bližnjega. I znade ga se poslužiti. U evanđelju smo vidjeli Gospu kako hiti u Gorje, u grad Judin u susret svojoj rodici Elizabeti i njezinoj potrebi! Budemo li ponizni, i mi možemo postati plodno tlo za Boga i njegovu volju. Bog će nam biti na prvom mjestu. I donijeti ćemo plodove koji će govoriti o nama i našem životu. I bit ćemo prepoznati kao blagoslovljeni. I po tim ćemo plodovima učiniti boljim svoju obitelj, Crkvu, društvo i domovinu, svijet i vrijeme u kojemu živimo. I onda jednom biti, kao i Gospa, na nebo uzneseni, proslavljeni, veliki.
Neka nam svojom poniznošću i neznatnošću Gospa bude primjer. I neka nam ona, velika i uzvišena, dušom i tijelom uznesena na nebo, bude također zagovornica, kako bi Bog po nama i danas mogao nastaviti činiti svoja velika djela. I kako bismo i mi bili oni koji doprinose svojim djelovanjem opstanku ovog svijeta i vremena kojima prijeti uništenje.