Ovogodišnji blagdan sv. Nikole i Dan dubrovačkih branitelja obilježavamo u ozračju dvadeset pete obljetnice oslobođenja hrvatskog juga. Zato se u ovom misnom slavlju ne želimo sjećati samo onog tragičnog 6. prosinca 1991. kad su na naš Grad, njegove ljude, palače i crkve, ulice i mire padale neprijateljske granate, nego se s radošću, ponosom i zahvalnošću još više spominjemo akcija Hrvatske vojske kojima je deblokiran Dubrovnik i zaustavljena ratna stradanja u ovom dijelu naše domovine, a neprijatelj potpuno poražen. Nažalost, ovogodišnji Dan branitelja obilježavamo i u ozračju nedavne presude šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata i tragične smrti generala Slobodana Praljka koja je, više nego li samoubojstvo, posljedica te presude. On ju je držao nepravednom, ali to nije mogao dokazati. Zato je, da bi poslao poruku koja mu je bila važnija od samoga života, učinio nešto što kao kršćani ne možemo prihvatili, ali kao ljudi možemo razumjeti. Odlazeći u smrt kriknuo je: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbijam vašu presudu.“ Pridružujući se ovom njegovom kriku koji je nama, ali i svima onima koji izražavaju suosjećanje s nevinim žrtvama rata, odzvanjao danima u ušima, i žaleći zbog svih strašnih zločina koji su se dogodili, osobito onih koje su počinili i neki članovi našeg naroda, ne možemo istovremeno u ovom misnom slavlju ne uputiti također molitve za pokoj duše pokojnog generala Praljka. Ne možemo ne izraziti svoje suosjećanje s njegovom obitelji i prijateljima, ali i suosjećanje s njegovim sudrugovima u osudi i njihovim obiteljima, kao i cijelom hrvatskom zajednicom u Bosni i Hercegovini. I ne možemo se ne pitati jesu li svi oni tek nove žrtve. Dakako, u ovozemaljskoj stvarnosti teško ćemo naći konačan odgovor na ovo pitanje. General Praljak nije ga našao.
Ali postoji i jedan drugi sud, onaj na kraju vremena kad će Isus Krist ponovo doći – mi u došašću to s nadom čekamo – koji, čuli smo jučer u liturgiji, „neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit siromasima i sud prav izricat bijednima na zemlji“ (Iz 11, 3-4). Zapravo, neće on osuditi. Svatko će se sam osuditi u skladu s onim što je činio ili nije činio. No mi živimo u međuvremenu. A u tom međuvremenu Isus suosjeća i blizu je svim žrtvama, neovisno o našoj nacionalnosti ili vjeri, kao i tome jesmo li žrtve rata i ratnih zločina ili poslijeratne nepravde.
U smislu ovog Isusovog suosjećanja današnja nam liturgija šalje važnu poruku. Isus primjećuje umor i glad ljudi, silnog svijeta koji mu je hrlio „s hromima, kljastima, slijepima, nijemima i mnogima drugima“, odnosno svim onima koji su bili žrtve bolesti, sustava i nesretnih životnih okolnosti i kojima je on već pomogao, jer „su nijemi progovorili, kljasti ozdravili, hromi prohodali, slijepi progledali.“ Kaže svojim učenicima: „Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me, a nemaju što jesti. Otpraviti ih gladne neću da ne klonu putem.“ „Žao mi je naroda!“ Nije ovo sentimentalno, nego djelotvorno suosjećanje. U Isusu se ostvaruje Izaijino proročanstvo. On je onaj koji, suosjećajući, svim narodima priprema gozbu od pretiline sočne i vina izvrsna i staložena. U tom prepoznajemo euharistiju, dar njegovog suosjećanja putujućoj Crkvi, ali i sve drugo što on čini za spasenje ljudi. On je i onaj koji će uništiti smrt, suzu otrti, sramotu skinuti! Kako to utješno zvuči u povezanosti s događajima koje obilježavamo, ali i onim događajima proteklih dana koje ne možemo ne spomenuti. „Ovo je – kaže Izaija – Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio.“
Zato danas obilježavajući dan, koji nazivamo i Dan dubrovačkih branitelja, želimo prije svega zahvaliti njemu, Bogu našem u koga se uzdasmo i koji nas je spasio. Hvala mu što mu je i prije dvadeset i šest godina bilo žao naroda, kako je to u to vrijeme izrazio i moj prethodnik na službi dubrovačkog biskupa mons. Želimir Puljić, odnosno što je s nama u našoj egzistencijalnoj ugroženosti suosjećao, što je svojom milošću snažio i hrabrio stanovnike ovoga Grada, prognanike koji su se u Grad slili iz Konavala, Župe, Rijeke i Primorja, malobrojne i slabo naoružane branitelje, ali i sve druge koji su živeći svoje zvanje i vršeći svoje zanimanje omogućili da ovaj Grad, koji slobodu slavi više nego sva srebra, sva zlata i sve ljudske živote, može opstati i ostati slobodan i dočekati deblokadu i oslobođenje. Svima njima možemo dodati i mnoge izvan Grada, po domovini i svijetu, koji su bili glas suosjećanja, sve one u kojima i po kojima je Isus govorio: Žao mi je naroda! Hvala mu i za to što je svojim suosjećanjem i danas s onima koji su žrtve! I što im daje milosti za hod naprijed!
Osim Gospodinu, danas želimo zahvaliti i svima onima koji su mu na raspolaganje stavili svojih sedam kruhova i nekoliko riba, odnosno sve ono što su imali, uključujući i vlastite živote. Iako je sve to bilo doista malo, u njegovim rukama postalo je izobilno. Dobro je u današnjem evanđelju uočiti i ovaj trenutak. Koliko god da je važno Isusovo suosjećanje s gladnim i iscrpljenim mnoštvom, Isusu je, da bi mogao promijeniti stvarnost klonulosti naroda, trebalo i ono naše, onih naših sedam kruhova i malo riba. To je, u onom vremenu agresije bilo staviti s ljubavlju i vjerom svoj život i svoje sposobnosti u obranu Grada i njegovih stanovnika, ali i, također s ljubavlju i vjerom, nastaviti dostojanstveno živjeti u Gradu vršeći svoj posao i brinući se za druge. Svaka čaša vode, komad kruha, svaka molitva, ohrabrenje, utjeha, savjet, pomoć, apel, poticaj, pismo, propovijed, svaka zavijena rana, pružen lijek, ali i svaki život, svaka patnja, svaki križ, suza… Sve to je bilo naših sedam kruhova i onih nekoliko riba koje je Gospodin obilato umnožio da bi nahranio i nagradio slobodom iscrpljene i izgladnjele stanovnike Grada, kao i drugih dijelova hrvatskog juga i naše Dubrovačke biskupije. Njima je potrebno pridružiti i zahvalnost našim brojnim prijateljima u Domovini i inozemstvu koji su dizali svoj glas, molili, ali i nastojali pomoći humanitarnom pomoći.
Iako se iz sedam punih košarica tog vremena i danas obilato hranimo, da bi Isus mogao nahraniti one s kojima danas suosjeća, koje danas ne želi otpraviti gladne da ne klonu putem, potrebno je da mu i mi s ljubavlju i vjerom stavimo na raspolaganje sebe i ono što imamo. Možda je to malo. Nije važno. Važno je da dademo s ljubavlju, ne onom sentimentalnom nego djelotvornom. I da vjerujemo da on to može pretvoriti u dostatnu hranu. Kad god se ove dvije stvarnosti, djelotvorna ljubav i vjera ujedine, događa se čudo. Logika je slična kao i u euharistiji. Mi dademo ono malo što imamo, kruh i vino. I postane euharistija. Njegovo tijelo i krv. On sam. Kad god s ljubavlju u vjeri stavljamo Bogu na raspolaganje za druge ono što mi imamo, Bog čini ostalo. Djelotvorna ljubav i vjera su put spasenja i sredstvo svakog oslobođenja. One su i nužna pretpostavka svakog čuda. I onog kad je Isus nahranio gladno mnoštvo u pustom kraju u blizini Galilejskog mora. I onog od prije 26 godina kad se Grad obranio, usprkos tome što je bio bjesomučno napadan sa svih strana od višestruko snažnijeg neprijatelja. I onog koje je prije 25 godina urodilo žuđenom deblokadom Grada i oslobođenjem. Ljubav djelotvorna i vjera mogu biti sredstvo promjene i naše nove stvarnosti, a po nama i stvarnosti svih one koji su danas potrebni Isusa da ih nahrani kako ne bi klonuli na putu života. S ljubavlju i vjerom pozvani smo, usprkos svemu, danas krenuti i putovima oprosta i pomirenja. Hoće li se to i dogoditi, ovisi o tome jesmo li mu i mi spremni djelotvornom ljubavlju i vjerom staviti na raspolaganje onih svojih sedam kruhova i malo riba, odnosno jesmo li spremni oprostiti svojim agresorima. I jesmo li spremni, ne niječući prošlost koja uvijek jest i treba biti učitelj, tražiti način kako, s djelatnom ljubavlju i vjerom, graditi nove odnose utemeljena na pravdi i međusobnom poštovanju. Nadam se da jesmo.
Neka nam u tome da jesmo, kao i u tome da to do kraja i budemo poput naših dubrovačkih branitelja i drugih žrtava rata, uključujući i sve žrtve ljudske nepravde za koje također prikazujemo ovu svetu misu, budu u pomoći i naši sveti dubrovački branitelji, naša Gospa od Porata i Milosrđa, sv. Nikola i, naravno, sv. Vlaho, naš sveti parac. Oni se nisu borili oružjem. Oni su ovaj Grad pratili svojim zagovorom. Neka ga i nadalje prate, kako bi se, uz njihov zagovor i našu otvorenost u ljubavi i vjeri, čudo umnažanja moglo nastaviti i u ovom našem vremenu.