Autentični kršćani poštuju i svoju i tuđu slobodu na slavljene Boga.
Bogojavljenje
Opisujući dolazak mudraca – koji su u tradiciji postali kraljevi – u pohode novorođenom židovskom kralju da bi mu se poklonili, evanđelist nas ne želi upoznati s povijesnim činjenicama, nego nam želi prenijeti određenu poruku ili poruke, jer ima ih više. Vezano uz činjenicu da mudraci nisu bili Židovi, a što znači da su ispovijedali drugu vjeru i pripadali drugim narodima, a prema tradiciji i različitim rasama, izdvojio bih samo jednu poruku današnje svetkovine, a ta poruka je pouka o vjerskoj slobodi i toleranciji.
Vjerske slobode ne smijemo shvatiti „samo s negative točke gledišta, kao slobodu od … obveza i prisila u pogledu slobode izbora vlastite religije – nego također s pozitivne točke gledišta … kao slobodu za … svjedočenje vlastite vjere, obznanjivanje i prenošenje svoga učenja, uključivanje u aktivnosti na odgojnom, dobrotvornom i karitativnom polju…“ (Benedikt XVI.). Analiziramo li vjerske slobode u Republici Hrvatskoj, pa i u Europi, na temelju ovoga ono što nam se događa posljednjih godina, onda možda možemo reći da smo kao vjernici doista slobodni u ispovijedanju svoje vjere, ali samo s negativne točke gledišta. Ovo, nažalost, znači da nismo dovoljno slobodni u ispovijedanju svoje vjere s pozitivne točke gledišta. Diktatura relativizma, pod čiji se utjecaj danas nalaze i mnogi koji se nazivaju kršćani, a koja se, na primjer, očituje u pokušaju ušutkivanju svakog glasa Crkve i kršćana kad su u pitanju određeni zakoni i njihovo donošenje ili u opetovanim pokušajima da se vjeronauk izbaci iz škole, s čim je povezana nedavna rasprava o navodnoj vjerskoj diskriminaciji u dubrovačkim vrtićima samo zato što su se na zamolbu roditelja organizirale dvije vjerske skupine upravo zato da se ne diskriminira one koji ne žele vjerski odgoj, pokazuje da nažalost nismo slobodni i s pozitivne točke gledišta. Zbog navodne manjine, iako nije o tome riječ nego o nekim drugim procesima u suvremenom svijetu kojima izgleda najviše smetaju autentični kršćani, pokušava nas se ušutkati i ograničiti u slobodi za svjedočenje vlastite vjere, prenošenje svoga učenja i osobito uključivanja u aktivnosti na odgojnom polju.
Moramo, međutim, danas nešto i naučiti, a to je da ona prava koja tražimo za sebe trebamo znati prepoznati i drugima. Ovo je lekcija koju nam daje svetkovina Bogojavljenja. Ta se lekcija može odnositi na raspravu o vjerskim slobodama i slobodi na odgoj u skladu s vlastitim vjerskim uvjerenjem, ali ona može, a i treba biti proširena na sve druge slobode. Želimo li naučiti današnju lekciju, lekciju Bogojavljenja, mi kršćani ne bismo trebali zaostajati u ljubavi i toleranciji drugih i drugačijih – samo ću usputno spomenuti da to uključuje i migrante koje bismo trebali, kako nas poziva papa Franjo, primiti, zaštiti, promovirati i integrirati – nego bismo mi u ljubavi i toleranciji trebali prednjačiti.
Spominjem ovo i stoga što se svetkovina Bogojavljenja slavi uoči pravoslavnog Božića. Zašto je u praktičnom smislu ovo važno primijetiti? Ne zato da bismo se dodvoravali pravoslavnim vjernicima, kao što to ovih dana mnogi neiskreno čine, nego da bismo shvatiti da prihvaćanje drugih u njihovoj različitosti i slobodi slavljenja Boga, uz pretpostavku poštivanja svoje vjere i svog načina slavljenja Boga, spada u bitni dio kršćanske poruke. Na tome koliko smo ponosni zbog svoga i tolerantni prema onima koji su drugačiji od nas i Boga slave na drugačiji način, naše biti kršćani, katolici, prolazi ili pada. Ovo znači da druge ne smijemo odbacivati zato što vjeruju drugačije, da im ne smijemo nametati naš način i naše vjersko uvjerenje kao jedino ispravno, ali i da trebamo biti svjesni da i onda kad drugi i ne prihvaćaju našu kršćansku poruku ili je prihvaćaju na drugačiji način, to ne umanjuje vrijednost poruke koju mi ispovijedamo i s kojom se ponosimo, poruke o Bogu koji se za sve utjelovio i u betlehemskom Djetetu na jedinstven način ušao u našu ljudsku povijest.