Današnja liturgija ima dva djela. Prvi dio je spomen na slavni Isusov ulazak u Jeruzalem kojim je od mnoštva prepoznat kao kralj poslan od Boga: „Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Kralj Izraelov“ (Iv 12, 13). Ugodno je biti dionikom ovog dijela liturgijskog slavlja, kao što je, priznat ćemo, ugodno biti član snažne Crkve, Crkve koja u društvu ima moć i utjecaj. No čini se da to što je ugodno nije naše poslanje, kao što to nije bilo ni Kristovo poslanje. Zato današnja liturgija ima i drugi dio. I upravo je taj drugi dio, dio koji govori o temeljnom poslanju Crkve u svijetu, a to poslanje nije poslanje da nam bude ugodno, nego poslanje da se žrtvujemo za ovaj svijet i njegovo spasenje. Zato papa Franjo ne vidi i ne želi vidjeti Crkvu zatvorenu u dvorac – u što je nažalost znade zatvoriti naš zaustavljanje u svakodnevici Crkve na prvom dijelu današnje liturgije – nego vidi i želi vidjeti Crkvu kao poljsku bolnicu koja ljudima vida rane nakon bitke. Naime, samo četiri dana nakon što je slavodobitno ušao u Jeruzalem praćen uzvicima mnoštva koje ga je pozdravljalo, Isus je uhićen i osuđen na smrt te ispraćen iz Jeruzalema uzvicima iste one svjetine koja mu je klicala, a koja ga je sada pogrđivala. Njegova sudbina je sudbina onih koji se ne žele prilagoditi logici ovoga svijeta, ali ne zbog sebe nego zbog spasenja tog istog svijeta. Zato je Isus, premda je od ljudi bio slavljen zbog svoje blagosti i milosrđa prema svakome, postao objekt ljudske bahatosti i okrutnosti. Učinio je to svjesno i svojevoljno, da bi svima nama, pa i onima koji su prema njemu bahati i okrutni, mogao priviti rane. To su one rane koje smo svojim grijesima sebi samima prouzrokovali. I to su osobito one rane koje zbog nas i drugih ljudi, naše bahatosti i okrutnosti, ali i ravnodušnosti, krvare onima među nama koji su nevini optuženi, uhićeni i osuđeni, onima koji su izdani od svojih najbližih, onima koji podnose okrutno mučenje, koji su žrtve krivokletstva, nasilja nad slabijima, političke trgovine, ravnodušnost, onima nad čijom se patnjom i smrću drugi iživljavaju, onima koji se osjećaju napuštenima od svih pa i od samoga Boga…
Premda je i najmanja bol koju je Bog u Isusu Kristu podnio zbog nas, pa već i samo njegovo utjelovljenje u naš svijet, mogla imati, a i ima, neizmjerno značenje za nas i za naše spasenje, Bog je želio učiniti više, želio je učiniti ono najviše. Iz ljubavi za svoje prijatelje, a oni su čovječanstvo u cjelini, želio je uzeti na sebe uzeti svu bol i trpljenje, iskusiti svu ljudsku okrutnost koja ne samo da nije vodila računa o tom tko je on bio, o onom što je činio, nego je, čini se, baš zbog toga bila još okrutnija, još nemilosrdnija. Izabravši ovakav način, Isus nam je jasno i nedvosmisleno objavio dvije važne poruke.
Prihvaćajući ovakvog načina umiranja za naše spasenje on nam je najprije želio na svom vlastitom primjeru pokazati koliko je grijeh veliko i strašno zlo, zlo veće i strašnije od svakog drugog zla. „Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53, 5), poručuje nam prorok Izaija. Gledajući Isusa na križnom putu, skrušena i ponizna srca i mi moramo reći: I ja sam odgovoran zbog njegove patnje, on ispašta zbog mojih grijeha.
Osim spomenute poruke o zlu grijeha, prihvaćanjem ovakvog načina umiranja od nas, ali i zbog nas, Isus nam želi pokazati koliko nas ljubi i da zbog te ljubavi njegovo milosrđe prema nama, o kojemu razmišljamo osobito ove godine Izvanrednog jubileja milosrđa, nema i ne može imati granica. Koliko god da je grijeh veliko zlo, Božja ljubav i milosrđe prema nama su veći! „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13), poručuje nam Isus na jednom mjestu u Ivanovom evanđelju. Promatrajući ga kako umire od nas ljudi i zbog nas ljudi i našeg spasenja, možemo naslutiti kako i koliko nas ljubi i što je sve spreman učiniti iz ljubavi prema nama, odnosno kako je beskrajno milosrđe koje nam želi iskazati!
Nije dovoljno samo razmatrati ovo otajstvo koje nam je objavilo strahotu naše grešnosti i veličinu Božje ljubavi i milosrđa. Mi smo to otajstvo pozvani živjeti primjenjujući njegovu poruku na svoj život. Živjeti ovo otajstvo ne znači sladunjavo suosjećanje i plač zbog onoga što se dogodilo Isusu. On i nama poručuje s jeruzalemskim ženama: „Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom“ (Lk 23, 28). Živjeti ovo otajstvo znači prije svega naše kajanje za grijehe kojima smo mu zadali i kojima mu zadajemo bol. Živjeti ovo otajstvo, nadalje, znači i trud oko toga da više nikad ne počinimo smrtni grijeh, ali i naše prihvaćanje supatnje s njim i prihvaćanje Božje volje u svojoj svakodnevici kroz prihvaćanje svojih vlastiti križeva i trpljenja u zajedništvu s njegovim križem i trpljenjem. Živjeti ovo otajstvo znači također primijetiti pokraj sebe one u kojima on trpi, one kojima, ako ih ne vidimo njegovim očima i ne pristupimo im njegovim osjećajima, možemo biti svjetina, Veliki svećenik, Pilat, učenici koji su ga napustili i zatajili, vojnici koji su ga izrugivali, ali im možemo biti, gledamo li ih njegovim pogledom, i neka od pozitivnih uloga na njegovom putu križa, odnosno „poljska bolnica“, ono što je bio i želi ostati čitavom čovječanstvu, a on je onaj koji je svojom mukom vidao i zacijelo ranu čovječanstva nastalu grijehom prvog čovjeka i produbljenu svaku put više onda kad smo grijehom prekinuli svoju vezu s Bogom.
Ovo živjeti otajstva koja slavimo naše je kršćansko poslanje, poslanje Crkve. Pozvani smo u skladu s tim poslanjem stalno živjeti. Osobito nam je to poziv u ovom velikom i svetom tjednu koji danas započinjemo i u kojemu ćemo ponovo proživjeti središnja otajstva naše kršćanske vjere, vazmena otajstva muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova po kojima smo spašeni, kako bismo u tim otajstvima ponovo prepoznali ljubav kojom smo ljubljeni i milosrđe koje nam je iskazano i onda i sami postali svjedoci te ljubavi i tog milosrđa svima koje susrećemo.