U srijedu, 21. ožujka u sklopu ovogodišnje manifestacije „Dani kršćanske kulture“ u dvorani pape Ivana Pavla II. u Dubrovniku dr. sc. Ivica Žižić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu i na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu, održao je predavanje „Simbol križa na primjerima prve kršćanske umjetnosti“ uz predstavljanje njegove knjige „Slava križa. Simboli i slike vjere u ranokršćanskoj kulturi”. Uz autora o knjizi je govorio kancelar Dubrovačke biskupije don Ivica Pervan, a večer je dodatno uljepšao glazbenim točkama zbor mladih župe sv. Spasa Mokošica.
Na početku autor je pozdravio sve prisutne i zahvalio na pozivu, naglasivši kako ovo neće biti klasično predstavljanje knjige, već zapravo promišljanje o simbolu križa. Križ je osnovni središnji simbol kršćanstva, istaknuo je autor, i s njime su povezani svi kršćanski simboli. Iz svijesti Crkve da je otkupljena po Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću proizlazi i sva njezina simbolika pa i čitava kršćanska umjetnost. Pri tome je važno naglasiti da je simbolizam križa potrebno promatrati od njegovog polazišta u vjeri, te u njegovom teološkom i liturgijskom aspektu. U liturgiji križ poprima i svoje programsko mjesto ali i svoje gestualno značenje. Križ predstavlja određeni estetski paradoks jer kako nešto što je bilo znak mučenja, poniženja, grozne smrti, najednom postaje nešto lijepo. Upravo paradoks počiva u Božjoj poruci ljubavi koju On progovara kroz križ.
Prvi kršćani nisu prikazivali raspeće, zazirali su od svakog prikaza Kristova lika ili lika drugih svetaca. Suzdržanost mnogi autori povezuju, naglasio je dr. Žižić, sa starozavjetnom zabranom prikazivanja likova, ali to je samo jednim dijelom točno. Kršćani su naime čuvali otajstvo svoje vjere od pogana, pa su se tako suzdržavali i od vizualnog prikaza svoje vjere. Kršćanske zajednice nisu imale neki posebno uređen prostor, tako ni umjetnost nije imala neku svoju posebno razvijenu funkciju, stoga je prikaz određenog simbola prije svega imao liturgijsku gestu i zahtijevao je pogled vjere.
Jedan od najčešćih umjetničkih prikaza koje pronalazimo kod prvih kršćana je lik Oranta (lik molitelja) – lik spašenog kršćanina, koji prikazuje molitveni stav vjernika ili čak prikazuje Crkvu koja moli, objasnio je predavač. Osim toga česti su prikazi i starozavjetnih likova koji su bili progonjeni jer su prvi kršćani sami sebe gledali u toj ulozi, pa su oni bili moralni uzori i ohrabrenje za vrijeme najvećih progona. Osim navedenih prikaza, križ se pojavljuje u svojoj arhitektonskoj formi – krsni zdenci su najčešće oblikovani u samome liku križa. Krsni zdenac je mjesto na kojem se događa otajstvena preobrazba čovjeka. Stoga ne čudi da je najstariji prikaz Kristova raspeća, koji datira iz VI. stoljeća, upravo prikaz Krista kao oranta – Krist koji je raspet ali i koji je uskrsnuo.
Estetika križa nije vezana s vanjskom ljepotom nego se ona rađa iz nutrine. Prvi kršćani su bili svjesni da ono što vide u svojoj crkvi i slave u svojoj liturgiji. Ranokršćanska estetika nije se uvijek skrbila o formalnome skladu. Kroz različite prikaze križa, ali ne samo križa već i drugih baštinjenih ranokršćanskih simbola autor je posvijestio da se ne radi o traženju formalne ljepote već se radi o traženju evanđeoske istine. Kršćanske slike i simboli nisu tek izvanjski uresi već su geste vjere. Kršćani su križeve redovito stavljali na svoja grobišta – jer su znali da su u tom znaku umrli i da će u tom znaku uskrsnuti. Križ za kršćane nije vanjski znak, on je duboki simbol vjere, istaknuo je predavač.
Kancelar Pervan je dao kratki prikaz knjige te zahvalio predavaču na predavanju i predstavljanju knjige koje je bilo životno i opipljivo.
Knjiga „Slava križa. Simboli i slike vjere u ranokršćanskoj kulturi” je objavljena prošle godine u nakladništvu Kršćanske sadašnjosti. Ima 196 stranica, podjeljena je u trinaest cjelina, bogato je opremljena sa 120 fotografa, autor je konzultirao četrdeset stručnjaka dok je knjiga nastajala.
Ana Marčinko
Fotografije: Mario Macan