O Duhu Svetome, trećoj božanskoj osobi, teško je govoriti. Njega ne možemo predočiti našim ljudskim nesavršenim pojmovima kao druge dvije božanske osobe Oca i Sina. On nema lica, nema glasa. Duh Sveti, treća božanska osoba, je odnos ljubavi između drugih dviju božanskih osoba Oca i Sina. On je Ljubav. Kao Ljubav on je istovremeno i dar ljubavi Oca i Sina Crkvi i čitavom čovječanstvu. Po daru te ljubavi i mi smo uključili u taj ljubavni odnos Oca i Sina. S tim darom započelo je vrijeme Crkve koje ne bi bilo bez Duha Svetoga. Kao što se Kristovo utjelovljenje dogodilo „po Duhu Svetome“, tako se i rođenje Crkve dogodilo „po Duhu Svetomu“. Duh Sveti život je Crkve, on je glavni pokretač poslanja Crkve. On, Duh Sveti, treća božanska osoba, ispunio je svu kuću, dvoranu posljednje večere, u kojoj ga je Isus pedesetak dana ranije i neposredno pred svoju smrti obećao. On, Duh Sveti, oživio je prestrašene učenike i od njih učinio Crkvu. On se, Duh Sveti, od samog početka svojim životvornim djelovanjem pokazao onakvim kakvim ga je Isus predstavio, kao Branitelj kojeg on šalje, Duh istine koji izlazi od Oca, ali i svjedok Isusa Krista po učenicima koji su počevši od Jeruzalema u kojemu su ih svi čuli kako govore njihovim jezicima, postali svjedoci veličanstvenih djela Božjih koja je Bog u Isusu Kristu učinio među nama. I od tog dana Duh Sveti nije napustio svoju Crkvu nego je trajno brani, oživljuje i vodi poučavajući je o svemu i dozivajući joj u pamet sve što je Isus govorio.
Jer je teško predočiti Duha Svetoga uvijek se posezalo za usporedbama. Zanimljiva mi je slika koju upotrebljava katekizam za mlade Youcat, da bi nam predočio Duha Svetoga i njegovu ulogu u našem životu: „Kada trener šalje nogometaša na igralište, stavi mu ruku na pleća i dadne posljednje upute. … Na nas su položene ruke. Stupamo na igralište života. Po Duhu Svetomu znademo što nam je činiti. Njegovo nam poslanje odzvanja u ušima. Osjećamo njegovu pomoć. Ne ćemo izdati njegovo povjerenje i za njega ćemo u igri pobijediti. Moramo samo htjeti njega slušati.“ I crkveni oci su upotrebljavati slike da bi nam predočili Duha Svetoga i njegovo djelovanje. Tako je sv. Ćiril Jeruzalemski usporedio Duha Svetoga sa živom vodom koja svemu, a opet svakome na drugačiji način, daje život. Na pitanje: „Gdje možemo susresti Duha Svetoga?“, sv. Irenej odgovara: „Tamo gdje je Crkva nalazi se i Duh Sveti“. Slično su govorili i drugi crkveni oci, poput sv. Augustina koji je Duha Svetoga nazvao dušom Crkve. Ono što je duša tijelu, Duh Sveti je Tijelu Kristovu, Kristovoj zaručnici, Crkvi. On je pokretač njezinog biti i djelovati, pokretač njezine molitve i ljubavi. On u Crkvi djeluje na način na koji djeluje u presvetom Trojstvu. Govoreći o Duhu Svetome sv. Grgur Nazijanski će, na tragu ulomka iz Pavlove poslanice Rimljanima o Duhu Božjemu koji prebiva u nama i oživljuje naša smrtna tijeća, ići još i dalje govoreći ne samo da bi Crkva bez Duha Svetog bila mrtva, nego da bi to bilo i presveto Trojstvo: „Ako Bogu oduzmemo Duha Svetoga – pisao je on – ono što ostaje nije više živi Bog, nego njegov leš“. Isto je i s Crkvom. Ako Crkvi oduzmemo Duha Svetoga ona je tek stara i izmorena lešina, mrtvac koji nikome ništa više ne govori.
Opasnost da pojedini kršćani, a po njima i Crkva kojoj oni čine dio, možda ne u svojoj cjelini, ali u dijelovima svakako, postane ovo o čemu je progovorio sv. Grgur Nazijanski, lešina, mrtvac, vrlo je realna. Kad se to može dogoditi? Sveti Pavao u ulomku iz Poslanice Rimljanima na ovo pitanje jasno odgovara: „Ako pak po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete“. Problem je što mnogi kršćani ne žele živjeti po Duhu Svetome, a žele živjeti po tijelu. I zato umiremo. Upotrebljavamo slike pa bi bilo dobro da upotrijebimo i jednu pape Franje koji je nedavno u jednoj svojoj homiliji istaknuo jedan od glavnih problema suvremene Crkve i suvremenih kršćana, a taj problem je da nam Duh Sveti smeta „jer nas pokreće, tjera nas da hodamo, potiče Crkvu da ide naprijed“, a mi bismo željeli „da se Duh Sveti primiri … želimo ukrotiti Duha Svetoga“. Da bi konkretno pokazao što znači to naše stvaranje prepreka Duhu Svetomu koji nam smeta, papa je izdvojio primjer Koncila koji „je bio lijepo djelo Duha Svetoga“ i pape Ivana XXIII. koji je „bio je poslušan Duhu Svetomu“, a onda to usporedio s onim se događa danas: „Ali, nakon 50 godina, jesmo li napravili sve ono što nam je Duh Sveti rekao na Saboru? U onom kontinuitetu rasta Crkve koji je bio Sabor? Ne. Slavimo tu obljetnicu, podižemo spomenik, ali neka nam ne smeta. Ne želimo se mijenjati. Još više: ima glasova koji žele ići unatrag. To se zove tvrdoglavost, to znači htjeti primiriti Duha Svetoga, to znači postati bezuman i spora srca“. Ovo, drugim riječima, znači zatvarati prostor Duhu Svetome i od žive zajednice, Crkve, se polako pretvarati u lešinu, u mrtvaca jer se, vraćam se ponovo papinim mislima, „isto događa i u našem osobnom životu. Duh nas, naime, potiče da krenemo evanđeoskijim putom, ali mi se opiremo“. Kako odoljeti ovoj opasnosti? Papa nas poziva da ne pružamo otpor Duhu Svetomu: „Duh je taj koji nas čini slobodnima, onom Isusovom slobodom, slobodom djece Božje. Ne pružati otpor Duhu Svetomu, to je milost koju bih htio da svi mi molimo od Gospodina. Poslušnost Duhu Svetomu, onom Duhu koji dolazi do nas i daje nam da idemo naprijed na putu svetosti, one tako lijepe svetosti Crkve“.
Ne pružati otpor Duhu Svetome. To je put! I zato za nas proslava Duhova nije tek proslava onoga što se dogodilo u prošlosti, nego, makar se to ponekad i ne vidi zbog naše zatvorenosti njegovim poticajima, i proslava onoga što se trajno nastavlja događati u Crkvi i u svakom njezinom članu. Crkva je ne samo rođena na Duhove, nego od Duhova i živi. Zato nam jedan stari afrički propovjednik poručuje: „Nećete uzalud slaviti, samo ako sami budete ono što slavite: ako budete prianjali uz onu Crkvu koju Gospodin napunja Duhom Svetim i raširenu po cijelom svijetu priznaje za svoju, a ona Gospodina priznaje za svoga utemeljitelja i zaručnika“. Pa postanimo ono što slavimo! Dozvolimo Duhu Svetom da ispuni nas i kuće u kojima prebivamo, a onda da s nama i u nama iziđe i na ulice dođe svima koje ćemo susresti, da im svima progovori jedinim jezikom koji je svakome razumljiv, jezikom ljubavi. Ma otkrijmo ponovo Duha Svetoga koji oživljuje, dozvolimo mu da nas pouči o svemu i dozove nam u pamet sve što je Isus govorio i potakne nas „da krenemo evanđeoskijim putom“ i, ljubeći Isusa i čuvajući njegove zapovijedi, s vjerom i nadom u ljubavi kličemo: “Abba! Oče!”, jer to je i samo to put nove evangelizacije i preobrazbe u vjeri nas, a po nama, u duhu želje Koncila koji je bio i ostaje veliki duhovski događaj Crkve našeg vremena, i cijele Crkve, dapače i čitavog čovječanstva.