Dušnim danom se spominjemo pokojnika koji su umrli u milosti i prijateljstvu s Bogom, ali nisu u punini uključeni u vječno zajedništvo s njim zbog potrebe konačnog pročišćenja. Vjerujemo da im zajedništvo s nama i osobito naše molitve u tom pročišćenju mogu pomoći. Zato za njih i njihovo pročišćenje molimo i slavimo svete mise. Crkva nam preporučuje i druga djela, poput milostinje, oprosta i djela pokore. U tu preporuku Crkve, koja se temelji na našoj katoličkoj vjeri u Čistilište kao stanje konačnog čišćena izabranih, uklapa se i ovaj današnji spomendan koji dugujemo sv. Odilonu, opatu benediktinskog samostana Cliny. On je, kaže pobožna tradicija, bio veoma pobožan dušama u Čistilištu tako da je sve svoje molitve, trpljenja, pokore, mrvljenja i mise namjenjivao za njihovo oslobođenje. Nakon što se jedan njegov subrat vratio s hodočašća u Svetu zemlju i pripovjedio mu kako ga je oluja bacila na obale Sicilije gdje je susreo nekog isposnika koji mu je pripovijedao o pećini iz koje dopiru krikovi duša u Čistilištu, ali i velike psovke demona protiv opata Odilona koji im otima duše, donio je odluku da se u svim benediktinskim samostanima koji su ovisili o tom važnom benediktinskom samostanu iz kojega je krenula obnova benediktinaca, a s njom i obnova Crkve, današnji dan treba slaviti kao poseban dan sjećanja i molitve za pokojnike. Ovu praksu kasnije je prihvatila cijela Crkva.
Osim što nam je današnji spomendan prilika da se sjetimo svoji pokojnika, da za njih molimo, slavimo mise i činimo druga dijela koja možemo namijeniti za njihovo pročišćenje, a koja istovremeno i nama pomažu u našem pročišćenju, današnji spomendan nam je i izvrsna je prilika da se dublje zamislimo nad otajstvom smrti.
U Knjizi Mudrosti možemo pročitati: „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. (…) Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet” (Mudr 1, 13; 2, 24-24). Navedeni ulomak nam pokazuje zašto smrt u nama izaziva nelagodu. Razlog je što ona u ovakvom obliku u kakvom je mi doživljavamo ne pripada našoj naravi. Ona je, za biblijskog pisca, plod đavolske zavisti. Zato je teško prihvaćamo i zato je se bojimo. Strah od smrti nalazi u najintimnijim dubinama našega bića i jači je od svih drugih ljudskih nagona koji često nisu ništa drugo nego manifestacije straha od smrti. Makar nam već spomenuta Knjiga Mudrosti u nastavku poručuje da nemamo razloga za strah jer su „duše … pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru“ (Mudr 3, 1-3), mi se sve jedno bojimo. Ili još češće, uopće na to ne mislimo. Ne želimo misliti. Pravimo se kao da smrt ne postoji ili da postoji samo za druge, ne za nas. Imamo planove, trčimo, brinemo se oko toliko toga kao da jednom sve to nećemo napustiti. Pomisao na smrt se ne da ušutkati našim potiskivanjem. Svako malo se pojavi nešto što nas podsjeti na njezinu prisutnost. Zato se s problemom smrti pokušavamo suočiti i na druge načine. Tradicionalno se, osobito kad je riječ o starijim ljudima, koristio naziv nastavljanja života u svojoj djeci. Postoje i drugi načini da se nadiđe problem smrti, pa se u slučaju onih koji nemaju djecu govori o nastavku života kroz vlastitu slavu, djela i sl. U posljednje vrijeme vrlo je popularno, čak i među kršćanima, govoriti o reinkarnaciji kao načinu na koji se pobjeđuje smrt i pri tom se zaboravlja da je reinkarnacija kao mogućnost novog rađanja, nespojiva s kršćanskim naučavanjem o smrti jer, kako nas uči Poslanica Hebrejima, „ljudima (je) jednom umrijeti“ (Heb 9, 27).
Kršćanstvo ima drugačiji odgovor na pitanje smrti od ponuđenih. Ono naviješta da „jedan za sve umrije” (2 Kor 5, 14), propovijeda pobjedu života nad smrću u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Zato za nas kršćane smrt nije kraj nego je početak jednog drugačijeg življenja, početak vječnosti. “Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“, pita se sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima i odgovora: „A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu!“ (14, 55-57). U pokojničkom predslovlju ovako molimo: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemaljskog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“ To što mi kršćani vjerujemo da smrt nije kraj, nego početak jednog drugačijeg života koji nam je zaslužio „Onaj što sjedi na prijestolju … Alfa i Omega, Početak i Svršetak“ (Otk 21, 5-6) i koji nas u evanđelju uvjerava da će svi koje mu daje Otac doći k njemu i da onoga tko dođe k njemu neće izbaciti, jer je s neba sišao ne da bi vršio svoju volju, nego Očevu volju, a njegova je volja da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i da ga on uskrisi u posljednji dan (ups. Iv 6, 37-40). Ovo nas uvjerenje ne oslobađa od tereta života i suočavanja s njegovom stvarnošću kojoj je smrt dragih osoba tek slika, već nam pomaže životnu stvarnost, kakva god da jest, živjeti na kvalitetniji način.
Vjerujući da smrt nije kraj nego početak jer, kako kaže naslov jedne knjige koja mi je ovih dana došla u ruke, „rođeni smo i nikad nećemo umrijeti“ – možda je još točnije reći „začeti smo i nikad nećemo umrijeti“ – i mi znademo što nam je činiti, a možemo znati jer smo otvoreni Božjoj beskonačnosti kojoj, moleći za našu pokojnu braći i sestre i znajući da smrt ne postoji, i osobno s pouzdanjem kličemo: Maranatha! Dođi Gospodine Isuse!