(Čitanje:1 Kor 15, 51-57; Evanđelje: Iv 6, 37-40)
Ponekad se misli da je svetost povlašteni položaj rezerviran za malo izabranih. U stvari, postati svet zadaća je svakoga kršćanina, štoviše, mogli bismo reći, svakoga čovjeka! Apostol Pavao je napisao da nas je Bog odavno blagoslovio i izabrao u Kristu da budemo sveti i neokaljani pred njim. Stoga su sva ljudska bića pozvana na svetost koja, u konačnici, znači živjeti kao djeca Božja, u onakvoj ‘sličnosti’ s Njime prema kojoj su bila stvorena. Sva su ljudska bića djeca Božja i svi trebaju postati ono što jesu, kroz zahtjevni put slobode. Zbog toga Bog poziva sve da budu dio njegova svetog naroda. ‘Put’ je Krist, Sin, Svetac Božji; do Oca se može doći samo Njegovim posredovanjem (Benedikt XVI., Angelus, Svi sveti 2007.). Svetost, dakle, nije povlastica, nego zadatak, ona nije luksuz za pojedince, nego nužnost za sve. Suprotnost svecima nisu grešnici, i sveci su griješili, nego promašena i izgubljena osobnost. Onaj tko nije postao svet promašio je svoj život. Poziv na svetost je naše zvanje. Svetost je nužnost koje proizlazi iz same činjenice da smo ljudi jer kao ljudi pozvani smo na svetost i trebamo biti sveti. Jedino se u svetosti može u potpunosti ostvariti naš identitet bića stvorenih na sliku i priliku Božju.
Jučerašnja proslava Svih svetih i današnja proslava Dušnog dana pozivaju nad da na smrt ne gledamo kao na kraj svega, nego kao nastavak života koji smo počeli u krštenju. Smrt je prirodni završetak našeg zemaljskog života, ali ne i našeg postojanja. Mi se danas, zapravo, nalazimo u nekakvom shizofrenom stanju kad je u pitanju smrt. Dok, s jedne strane, znademo da postoji smrt i da je ona prirodan završetak našeg zemaljskog života, s druge se strane pravimo kao da nas se stvarnost smrti ne tiče. Zato se olako igramo i sa životom i sa smrću. Sjetimo se samo milijuna žrtava totalitarnih sustava prošlog stoljeća, ali i stravičnih zločina zakona o abortusu, tzv. pomognutoj oplodnji, u nekim zemljama i eutanaziji, kojima smo sebi ponovno po tko zna koji put u ljudskoj povijest, uzeli za pravo odlučivati tko će živjeti, a tko umrijeti. Nismo neodgovorni samo prema životu i smrti drugih. Neodgovorni smo i prema vlastitom životu i prema vlastitoj smrti. Čak i među onim najmlađima raste broj samoubojstava, a raste jer mi mislimo da se to događa nekome drugome. Nije ovo jedina neodgovornost prema vlastitom životu i smrti, a tim i životu i smrti drugih pa tako se, dok smo mladi i zdravi, ne brinemo za svoje zdravlje jer nam se čini da možemo i smijemo sve, da se bolest i njezine posljedice događaju nekome drugome. A što tek reći neodgovornoj vožnji jer gine uvijek netko drugi, eksperimentiranju s drogama i alkoholom jer netko drugi postaje ovisnik i umire, itd. Zašto, na primjer, danas raste broj neplodnih muškaraca i žena? To je pravo pitanje koje bismo trebalo postaviti prije nego li i pomislimo na umjetno oplođivanje. Živimo uistinu u nekom čudnom vremenu, vremenu u kojem više nego ikad prije možemo biti svjesni svoje krhkosti, osobito stoga što danas ništa ne može biti skriveno, pa ni nečija smrti, ali i u vremenu u kojem se, više nego ikada do sada, čini da nas za sve to baš i nije puno briga. Kako drugačije shvatiti smrti, ne onu naravnu, starih i bolesnih ljudi koja je prirodna pojava i blagoslovljeni prijelaz iz ove doline suza u Božju vječnost, nego onu mladih ljudi koja se događa na svakom koraku kao posljedica pogrješnog stila života? Što, na primjer, reći o zabavama u kojima se igramo s vlastitim životom i životom drugih ili o premlaćivanjima na smrt slučajnih prolaznika zato što nam je to tako došlo?
Kako se, kao kršćani postaviti, pred svim ovim pitanjima i općenito pred stvarnošću smrti? Božja riječ nam daje rasvjetljenje i odgovor: Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Očeva je, dakle, volja vječni život za svakog čovjeka jer kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon. A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu! – dodaje Pavao. Krist je uklonio žalac smrti i čovjeku osuđenom na smrt povratio besmrtnost. Mi koji u tu istinu vjerujemo ne smijemo bježati od svoje odgovornosti za život koji živimo, a koja se očituje u brizi i za naš osobni život i za život naših bližnjih, kao i u brizi i zalaganju za nepovredivost ljudskog života od njegovog začeća do naravne smrti. Ne smijemo se, međutim, zaustaviti na stvarnosti ovog života, jer ovaj život nije sve, smrt nije kraj. Jučerašnja svetkovina Svih svetih nas je pozvala da prijeđemo granicu smrti, a današnji spomen vjernih pokojnika da prešavši tu granicu izvršimo svoju obvezu ljubavi prema bližnjima, molitvom za našu preminulu braću i sestre kojima je potrebna naša molitva i blizina u ljubavi. Svetkovina Svih svetih i Dušni dan nisu, dakle, dani koji nas pozivaju da bježimo od života i slavimo smrt, nego su dani koji nas pozivaju da odgovorno živimo život kojeg imamo, svjesni da nakon ovog života ne slijedi kraj, nego novi život, vječni život.
Živjeti vječnu svetost u zajedništvu s Bogom! To je ono što smo jučer slavili u proslavi svetih. To je ono što danas molimo za naše pokojne. To je ono što smo i sami pozvani biti da bi nas Bog u našoj smrti, a smrt je ono što će nam se sigurno dogoditi, mogao susresti i u Kristu, s Kristom i po Kristu suobličiti nas svojoj slici, onako kako nas je zamislio od početka i učiniti nas svetima.