Molitvena osmina za jedinstvo kršćana
u pravoslavnoj crkvi sv. Blagovještenja u Dubrovniku
Dubrovnik, 24. siječnja 2013.
Mihej 6, 6-8
Lk 24, 13-35
Vaše preosveštenstvo, vladiko Grigorije!
Poštovani oče Gorane i oče Slavko!
Braćo svećenici, redovnice i redovnici,
Drage sestre i braćo!
Okupljeni se u ovom Božjem hramu koji nosi ime velikog događaja iz povijesti spasenja, Navještenja Gospodinova, molimo Gospodina da očisti naša srca od svega što na svađa i dijeli, da ih, poput Marijinog srca, obasja svjetlom svoga Duha Svetoga da bi se u našim srcima mogla začeti, a zatim roditi i pred lice Božje vinuti iskrena molitva za jedinstvo Kristove Crkve. U duhu ovih želja Vama, vladiko, i Vašim svećenicima koji djeluju u Dubrovniku, zahvaljujem na spremnosti i otvorenosti da, usprkos brojnim otvorenim nacionalnim i politički pitanjima koja opterećuju ekumenski dijalog među našim Crkvama, i u ovogodišnjoj molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana nastavimo ujedinjavati svoje molitve Bogu, Gospodaru povijesti, da upravlja naše korake prema jedinstvu i miru.
„S čime ću doći pred Gospodina?“, pitao se ustima proroka Miheja Izraelski narod oslanjajući se pri tom više na svoje zasluge, nego li na Božja dobročinstva. „S čime ću doći pred Gospodina?“, pitam se i sam, spominjući se da me je Gospodin na današnji dan prije dvije godine pozvao i u svom promislu odlučio postaviti za pastira dubrovačke Crkve? „S čime ću doći pred Gospodina?“, pitanje je koje odjekuje u srcu svakog dobronamjernog čovjeka dok u iskrenosti i poniznosti stoji pred Gospodinom, Prisutnim, Bogom svojim. I pri tom se nalazimo u dilemi: je li za uspjeh nečega bitna kvaliteta, za Izraelca teoci od jedne godine ili je bitno povećanje kvantitete, za Izraelca tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja ili čak ono najintimnije i najmilije, sin prvorođenac? Po ustima proroka Bog odgovara Izraelu i svima nama: bitnije od kvalitete i kvantitete žrtava koje činimo, jest činiti pravicu, ljubiti milosrđe i smjerno sa svojim Bogom hoditi.
Ove godine slavimo veliki kršćanski jubilej, 1700 godina od tzv. Konstantinovog edikta o toleranciji koji je kršćanstvu progonjenom 250 godina dao mogućnost postojanja i tako promijenio ne samo kršćanstvo, nego i čovječanstvo koje je do tada tapkalo u mraku, a od tada mu „svijetlost jarka osvanu“ (Mt 4, 16). Da, kršćanstvo je čovječanstvu donijelo svijetlo prave vjere, donijelo mu je nadu bolje budućnosti i osobito mu je donijelo pravi smisao ljubavi koja ne uzima nego daje, potpuno, do kraja. Postoje, nažalost, i neke negativne pojave koje su nam se nakon toga dogodile, kojima smo izdali vlastitu vjeru, zamračili nadu i, osobito, izdali ljubav koju propovijedamo. Među tim negativnim stvarima ističe se kao trajna sablazan i za vjernike i za nevjernike sablazan razdijeljenosti Kristove Crkve za koju jedni drugima trajno moramo ponavljati: ‘Oprostite!’ i ‘Opraštamo!’
Danas – 1700 godina kasnije – svijet se ponovo mijenja. Premda nam se ponekad može učiniti da je na zalazu onaj svijet koji se počeo stvarati spomenutim ediktom o toleranciji, promjena koja se događa i nije posve loša jer nas oslobađa i želi osloboditi natruha prošlosti koji su zamračili sjaj i skrili ljepotu kršćanske vjere te opterećivali i opterećuju naše međusobne odnose. Postoje, međutim, i negativne stvari koje nas kao vjernike ne bi trebale preplašiti, ali nas moraju ujediniti želimo li i dalje biti i ostati znak i putokaz vjere, nade i ljubavi koje je Isus Krist darovao čovječanstvu. Vrijeme u kojem živimo je obilježeno krizom koja zahvaća čovjekov identitet, a samim tim i odnose koje, živeći u određenom društvenom kontekstu, izgrađujemo jedni s drugima. Ta kriza, možemo je nazvati krizom duha, uzrok je svih drugih kriza našeg vremena. Ona je istovremeno i veliki izazov za sve, a osobito za nas kršćane. Želimo li dati svoj doprinos u njezinom pozitivnom rješavanju, ponajprije mi sami trebamo dobro ispitati vlastite prioritete. Što je nama najvažnije i s čime mi danas dolazimo pred Gospodina? Dolazimo s uređenim bogoslužnim prostorima, vitkim zvonicima i svečanim zvukovima zvona, ugodnim pjevom i lijepim liturgijskih ruhom. Dolazimo s visokim postotkom kršćana u našem društvu, vjeronaukom u školama, prigodno ispunjenim crkvama, s uređenim odnosima s državom. Je li to najvažnije? Odgovor je ne! Naša vjera i naše biti kršćani danas – kao i jučer – nije mjerljivo ničim od toga – iako se ničeg od nabrojenog nemamo pravo odreći – nego je mjerljiva i biti će mjerljiva onim našim činiti pravicu, ljubiti milosrđe i smjerno sa svojim Bogom hoditi. Tek kad čovjek učini sve da u njegovom životnom okruženju vlada pravda, kad je u miru sa svojim bližnjima, kad u srcu iskusi razlivenu Božju ljubav koja izvire iz križa Kristova i njegove pomirne žrtve, onda se za njega može reći da doista smjerno hodi sa svojim Bogom. Ne želimo, međutim, zaboraviti, dapače to želimo istaknuti, da je hod s Bogom istovremeno i hod s braćom i sestrama koje prepoznajemo u svim ljudima, a osobito u onima koji su s nama dionici iste vjere u Isusa Krista, našeg Boga i Spasitelja. To je bitan preduvjet da bi i drugi nas mogli prepoznati kao Božje kćeri i sinove, da bi i danas, kao i prije 1700 godina, čovječanstvu po nama kršćanima moglo svijetliti svijetlo vjere, hrabriti ga nada vječnosti i prožimati kršćanski smisao ljubavi kojemu je križ Isusa Krista najsavršeniji izričaj.
Ponekad se čini da postoje nepremostive prepreke tom našem zajedničkom hodu kroz povijest čovječanstva, koja je istovremeno i kršćanska povijest. Sve jedno želimo nastaviti onda gdje smo stali prošle godine makar smo svjesni da je naša prošlogodišnja molitva bila zasjenjena pogrešnim interpretacijama i makar se bojimo se da će se to dogoditi i ovom ekumenskom susretu u molitvi. Ne možemo i ne smijemo odustati! Zato smo se večeras u poniznoj molitvi, odvažili pridružiti razočaranim učenicima na putu u Emaus ispunjeni kao i oni brojnim pitanjima i sumnjama u srcu, ali i raspoloženi da nam se kao i njima dogodi susret s našim uskrsnulim Gospodinom. Njega molimo da nama odagna strahove i raspršiti sumnje. Molimo ga da i nama u Pismima otkrije ono bitno što nas povezuje i pomogne uočiti i ukloniti ono nebitno što nas dijeli i opterećuje naše odnose. Molimo ga također da ovdje s nama u ovom prekrasnom hramu Blagovještenja koji slavi njegovo utjelovljenje u naš svijet, simbolički prelomi kruh – koji nažalost još nismo u stanju lomiti i euharistijski – da bismo se zajedno podignuli od ovog stola molitvenog zajedništva i krenuli iz Emausa prema Jeruzalemu i tamo, u Jeruzalemu, mogli jedni drugima u zajedništvu i ljubavi posvjedočiti osobno iskustvo susreta s uskrsnulim Gospodinom i onda zajednički nastavili svoju kršćansku prisutnost najprije u ovom Gradu, a onda i među našim Crkvama i narodima, čineći pravicu, ljubeći milosrđe i smjerno hodeći sa svojim Bogom.