Ekumenska molitva u Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana u Dubrovniku je održana u četvrtak, 24. siječnja u pravoslavnoj crkvi sv. Blagovještenja, a predvodili su je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić i episkop zahumsko-hercegovački i primorski vladika Grigorije Durić.
Nakon evanđelja okupljenim vjernicima obratio se biskup Uzinić koji je u propovijedi uvodno zamolio Gospodina „da očisti naša srca od svega što na svađa i dijeli, da ih, poput Marijinog srca, obasja svjetlom svoga Duha Svetoga da bi se u našim srcima mogla začeti, a zatim roditi i pred lice Božje vinuti iskrena molitva za jedinstvo Kristove Crkve.“ Zahvalio je vladiki Grigoriju i pravoslavnim svećenicima u Dubrovniku „na spremnosti i otvorenosti da, usprkos brojnim otvorenim nacionalnim i političkim pitanjima koja opterećuju ekumenski dijalog među našim Crkvama, i u ovogodišnjoj molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana nastavimo ujedinjavati svoje molitve Bogu, Gospodaru povijesti, da upravlja naše korake prema jedinstvu i miru.“
U pokušaju odgovora svakog čovjeka na biblijsko pitanje, koje je geslo ove molitvene osmine: „S čime ću doći pred Gospodina?“, biskup Uzinić je istaknuo dilemu: je li za uspjeh nečega bitna kvaliteta ili je bitno povećanje kvantitete. „Po ustima proroka Bog odgovara Izraelu i svima nama: bitnije od kvalitete i kvantitete žrtava koje činimo, jest činiti pravicu, ljubiti milosrđe i smjerno sa svojim Bogom hoditi,“ ustvrdio je.
U propovijedi je dubrovački biskup podsjetio na veliki kršćanski jubilej, 1700 godina od tzv. Konstantinovog edikta o toleranciji koji je kršćanstvu progonjenom 250 godina dao mogućnost postojanja i tako promijenio ne samo kršćanstvo, nego i čovječanstvo koje je do tada tapkalo u mraku, a od tada mu „svijetlost jarka osvanu“ (Mt 4, 16). „Da, kršćanstvo je čovječanstvu donijelo svijetlo prave vjere, donijelo mu je nadu bolje budućnosti i osobito mu je donijelo pravi smisao ljubavi koja ne uzima nego daje, potpuno, do kraja,“ kazao je biskup Uzinić te spomenuo i negativne pojave koje su se nakon toga dogodile, a kojima „smo izdali vlastitu vjeru, zamračili nadu i, osobito, izdali ljubav koju propovijedamo. Među tim negativnim stvarima ističe se kao trajna sablazan i za vjernike i za nevjernike sablazan razdijeljenosti Kristove Crkve za koju jedni drugima trajno moramo ponavljati: ‘Oprostite!’ i ‘Opraštamo!’“ Biskup se osvrnuo i na današnji svijet koji se mijenja i suočava s krizom koja zahvaća čovjekov identitet, „a samim tim i odnose koje, živeći u određenom društvenom kontekstu, izgrađujemo jedni s drugima.“ U pokušaju doprinosa rješavanju te krize duha treba početi od sebe i preispitati svoje prioritete. Jesu li najvažniji uređeni bogoslužni prostori, vitki zvonici i svečan zvukovi zvona, ugodni pjev i lijepo liturgijsko ruho, visok postotak kršćana u društvu, vjeronauk u školama, prigodno ispunjene crkve, uređeni odnosi s državom, upitao je biskup. Dajući negativan odgovor ustvrdio je: „Naša vjera i naše biti kršćani danas – kao i jučer – nije mjerljivo ničim od toga – iako se ničeg od nabrojenog nemamo pravo odreći – nego je mjerljiva i biti će mjerljiva onim našim činiti pravicu, ljubiti milosrđe i smjerno sa svojim Bogom hoditi. Tek kad čovjek učini sve da u njegovom životnom okruženju vlada pravda, kad je u miru sa svojim bližnjima, kad u srcu iskusi razlivenu Božju ljubav koja izvire iz križa Kristova i njegove pomirne žrtve, onda se za njega može reći da doista smjerno hodi sa svojim Bogom. Ne želimo, međutim, zaboraviti, dapače to želimo istaknuti, da je hod s Bogom istovremeno i hod s braćom i sestrama koje prepoznajemo u svim ljudima, a osobito u onima koji su s nama dionici iste vjere u Isusa Krista, našeg Boga i Spasitelja. To je bitan preduvjet da bi i drugi nas mogli prepoznati kao Božje kćeri i sinove, da bi i danas, kao i prije 1700 godina, čovječanstvu po nama kršćanima moglo svijetliti svijetlo vjere, hrabriti ga nada vječnosti i prožimati kršćanski smisao ljubavi kojemu je križ Isusa Krista najsavršeniji izričaj.“
Dubrovački biskup osvrnuo se i na prošlogodišnju ekumensku molitvu u dubrovačkoj katedrali istaknuvši: „Želimo nastaviti onda gdje smo stali prošle godine makar smo svjesni da je naša prošlogodišnja molitva bila zasjenjena pogrešnim interpretacijama i makar se bojimo se da će se to dogoditi i ovom ekumenskom susretu u molitvi. Ne možemo i ne smijemo odustati! Zato smo se večeras u poniznoj molitvi, odvažili pridružiti razočaranim učenicima na putu u Emaus ispunjeni kao i oni brojnim pitanjima i sumnjama u srcu, ali i raspoloženi da nam se kao i njima dogodi susret s našim uskrsnulim Gospodinom. Njega molimo da nama odagna strahove i raspršiti sumnje. Molimo ga da i nama u Pismima otkrije ono bitno što nas povezuje i pomogne uočiti i ukloniti ono nebitno što nas dijeli i opterećuje naše odnose. Molimo ga također da ovdje s nama u ovom prekrasnom hramu Blagovještenja koji slavi njegovo utjelovljenje u naš svijet, simbolički prelomi kruh – koji nažalost još nismo u stanju lomiti i euharistijski – da bismo se zajedno podignuli od ovog stola molitvenog zajedništva i krenuli iz Emausa prema Jeruzalemu i tamo, u Jeruzalemu, mogli jedni drugima u zajedništvu i ljubavi posvjedočiti osobno iskustvo susreta s uskrsnulim Gospodinom i onda zajednički nastavili svoju kršćansku prisutnost najprije u ovom Gradu, a onda i među našim Crkvama i narodima, čineći pravicu, ljubeći milosrđe i smjerno hodeći sa svojim Bogom.“
Na kraju zajedničke molitve okupljene u pravoslavnoj crkvi u Dubrovniku pozdravio je episkop Grigorije i zahvalio im na dolasku na ovu molitvu. „Nemam puno riječi osim jedne koja je možda neophodna, ali nekad ta riječ sama izvire iz naših srca, a nekad je govorimo zato što je tako lijepo, kulturno i pametno,“ rekao je vladika Grigorije te nastavio: „ Ali ovoga puta u ime svih pravoslavnih kršćana ovdje u ovoj parohiji, u ime svih nas koji smo se ovdje sabrali, imam neizmjernu potrebu koja navire i iz moje duše i srca da kažem ‘hvala’ ocu biskupu. Hvala mu na ovakvoj vjeri, a vjera je kao što kaže apostol Pavao osnov svega. Bez vjere ne možemo napraviti ništa. Vjera u sebi nosi i strah i sumnju, ali vjera je prije svega hrabrost. Sumnju i strah ne možemo potisnuti, ali ih možemo zagrliti hrabrošću. I zato vam želim reći samo da nije jednostavo biti tako hrabar kao što je hrabar vaš pastir i otac, i naš večerašnji učitelj i vaš svagdašnji učitelj, jer tako hrabar blagodatno i blagorodno i milosrdno može biti samo onaj koji vjeruje. U tom duhu i u tom smislu želim vam reći da smo mi ovdje sabrani zbog vjere i zato što vjerujemo. I to ne vjerujemo u bilo što i bilo koga nego u živoga Boga. Zbog toga smo ovdje. Onda iz toga izvire sve drugo, izvire čak i to da to ima posljedice za naš svagdašnji život – za mir i dobro u ovom svijetu. Bez vjere nema mogućnosti da bude mira i dobra u svijetu. Bez vjere ne možemo napraviti ništa stvaralačko i pokretačko. Znamo da ono drugo što je protivno vjeri uvijek je rušilačko i razaračko. Zato smo mi ovdje da gradimo sve ono što je srušeno na temelju vjere, ne na temelju bilo kakve ideologije.“
Uz biskupa Uzinića u molitvi su sudjelovali generalni vikar Dubrovačke biskupije dr. don Petar Palić i pročelnik biskupijskog Vijeća za ekumenizam i međureligijski dijalog don Ivica Pervan. Uz vladiku Grigorija i paroha Gorana Spaića sudjelovali su protojerej Slavko Zorica i otac Savo Mirić, iguman manastira Tvrduša. Veliki broj Dubrovčana odazvao se ovoj molitvi ispunivši do kraja crkvu sv. Blagovještenja.
Angelina Tadić