Misu na komemoraciji za žrtve četničkog pokolja u mjestu Gata, u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, stradale u Drugom svjetskom ratu u subotu, 1. listopada predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, na poziv mjesnog župnika i dekana don Vlade Đuderije. Komemorirala se žrtva 96 mještana Gata i okolnih sela koje su u tom mjestu 1. listopada 1942. godine pobile združene snage talijanske vojske i četnika popa Đujića prije 74 godine, koje su potom su spalile selo. Najmlađe dijete imalo je samo 12 mjeseci, a najstarija osoba 87 godina.
Povezujući liturgijska čitanja s događajem koji je komemoriran, biskup je kazao kako ona mogu osvijetliti komemoraciju i molitvu na kojoj su se svi okupili.
Citiravši rečenicu iz evanđeoskog ulomka: „Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade!“, kazao je kako se dijelom sve ono što se na tom mjestu događalo može promatrati i kroz nju jer ono što se tu dogodilo zaista nije moguće razumjeti – kao ni sve ono što se u tim vremenima događalo širom svijeta, pa i na našim prostorima – bez djelovanja Sotone, koji je s neba pao i na zemlji prouzrokovao, a i danas uzrokuje, velike probleme jer ljudi, nažalost, s njim surađuju i dozvoljavaju mu da ima svoj utjecaj i čini ono što je on od početka, od kada se pobunio protiv Boga, odlučio činiti. No, to nije bila ključna rečenica, niti se sve može gledati kroz nju, kazao je biskup, jer nije tu bio na djelu samo Sotona nego i čovjek, ljudi, nego su to druge dvije rečenice.
Biskup je, kao rečenice koje mogu osvijetliti taj događaj, citirao dio Jobovog obraćanja Bogu nakon svih patnji i ostavljenosti koje je doživio: „…sad te oči moje vidješe“ i Isusove riječi iz evanđelja: „Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli“ te je okupljene, u skladu s tim rečenicama pozvao da stvarnost koju komemoriraju gledaju s drukčijim pogledom, pogledom na Boga kakav je stekao Job u svojoj patnji, pogledom o kojem govori Isus. „Na to smo, kazao je biskup, još više pozvani jer se nalazimo u Godini milosrđa koja nam govori o milosrđu koje je Bog iskazao nama i koje je poziv nama da i mi budemo milosrdni kao nebeski Otac.“ Božje milosrđe prema nama, dodao je biskup, ima dvije dimenzije. Bog s nama suosjeća u našoj patnji i Bog nam oprašta naše grijehe.
Bog je s njima suosjećao, s njima se poistovjetio i u njima patio
Biskup Uzinić je dodao da je suosjećanje onaj osjećaj koji trebamo imati u odnosu na žrtve. Citirao je rečenicu američkog povjesničara Charlesa A. Bearda: „U velikom se mraku mogu vidjeti zvijezde“, te istaknuo kako je prije 74 godine na današnji dan u ovom i okolnim selima zavladao mrak, ali „mi danas u tom mraku želimo vidjeti zvijezde“. Te zvijezde su imena onih koje smo izvukli iz anonimnosti broja, a to je važno, „s kojima je Bog u onim trenucima kada se događao zločin suosjećao, u kojima je Bog patio, s kojima se Bog poistovjetio“. I mi se danas želimo pridružiti, jer prepoznajemo Boga koji suosjeća s njima – kao i s cijelom ljudskom poviješću od početka. Vrhunac toga suosjećanja je Isus na križu. Tim suosjećanjem želimo počastiti žrtve, moliti za njih i prepoznati njihove zvijezde koje svijetle u mraku.
Pogled pročišćen Božjom stvarnošću
Istovremeno nam taj pogled na žrtve kao zvijezde koje svijetle u mraku pomaže da ih ne vidimo samo u njihovoj patnji, nego i u njihovoj proslavi. Biskup je potaknuo okupljene da uz suosjećanje, u ovom događaju od prije 74 godine, sada vide „ne samo našu umrlu braću i sestre nego i našu uskrslu braću i sestre, njih koji nisu samo mrtvi nego žive u Bogu“. Da bi to mogli na žrtve ne smiju gledati fizičkim očima nego očima srca, dodao je biskup, navodeći kao primjer tog pogleda pogled Malog Princa iz poznate novele Antoinea de Sainta-Exuperyja koji kaže: „Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno očima je nevidljivo. … Oči su slijepe. Treba tražiti srcem.“ Poručio je kako se to treba dogoditi u pogledu nazočnih na našu pokojnu braću i sestre, odnosno da trebaju početi gledati drugačijim pogledom. „I ja danas za sve nas molim ovakav pogled na našu pokojnu braću i sestre, žrtve stravičnog pokolja, kako ih više ne bismo vidjeli, a to se često zna dogoditi na našim komemoracijama, samo u njihovoj patnji, nego kako bismo ih mogli pogledati pročišćenim pogledom i vidjeti u njihovoj proslavi. A Gospodin koji je s njima suosjećao u patnji, sigurno ih nije ostavio nego ih je pridružio sebi u svojoj slavi.“
Nije lako oprostiti, ali kršćani koji ne opraštaju nisu kršćani
Zatim je biskup progovorio o drugoj dimenziji Božjeg milosrđa, dimenziji oprosta, povezujući je s pomirenjem. To je pogled koji ne usmjeravamo prema žrtvama, nego prema zločincima. I ovdje nam je potreban drugačiji, kršćanski, pročišćeni pogled na tu stravičnu situaciju koja se dogodila prije 74 godine.
„Nije lako govoriti o oprostu. Oprost nije lak. Ali je, želimo li biti kršćani, neophodan. Kršćanstvo počiva na oprostu. Bez oprosta kršćanstvo prestaje biti kršćanstvo i kršćani koji ne opraštaju nisu kršćani. Isus je onaj koji je sve svoje djelovanje na kraju sažeo, na križu na kojem je raspet i s kojega je govorio, u rečenicu: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.’“.
„Nije ovdje riječ … o kratkovidnom i lakomislenom zaboravu, nego je ovdje riječ o onom pogledu Maloga Princa, zapravo o Božjem pogledu na stvarnost. Pogledu koji neće uništiti naše sjećanje i pamćenje, nego će ga pročistiti, odnosno omogućit će da nam se dogodi ‘ozdravljenje pamćenja’“, kako je to nazvao sv. Ivan Pavao II. Primjer pročišćenog i ozdravljenog, kršćanskog pamćenja je uskrsli Krist koji se nije oslobodio svojih rana: „On ih se nije oslobodio, rane i dalje postoje, ali to nisu rane koje bole. One osobito nisu znak naše krivnje koje spočitavaju bilo kome bilo što, nego su to rane koje su znak bezgranične Božje ljubavi prema nama, koja nam se na najdublji način očitovala u križu. To znači sjećati se. Sjećati se na Božji način, sjećati se bez mržnje. Istovremeno to je sjećanje koje može stvoriti kapital za nove pročišćene odnose. I tad se može dogoditi oprost“.
Božja pravda
Taj oprost se ne protivi pravdi, nego pojam pravde podiže na višu ljestvicu, na Božju ljestvicu, ustvrdio je dubrovački biskup. „Božja pravda koja se očituje u njegovom milosrđu, u obje dimenzije i u suosjećanju i u oprostu, je pravda koja je utemeljena na ljubavi. Ljubav je Božja pravda. Bog djeluje po zakonu ljubavi. To je viša razina pravde“.
„Na tom oprostu, koji kao svoj preduvjet zahtjeva pročišćenje i ozdravljenje pamćenja, možemo početi graditi pomirenje koje nas neće učiniti neutralnima, osobito ne ravnodušnima“, istaknuo je propovjednik. Spomenuo je kako papa Franjo posebice upozorava, u vrijeme ovog Trećeg svjetskog rata u dijelovima, na globalizaciju ravnodušnosti, koju je nedavno u Asizu nazvao i „poganstvo ravnodušnosti“. „Nije to nešto neutralno, nije to nikakva ravnodušnost, nego je to ono što će nam pomoći biti objektivni. Što to znači biti objektivan? To znači biti onaj koji ne vidi samo svoje žrtve i tuđe zločine, nego vidi i svoje i tuđe žrtve, ali i svoje i tuđe zločine“. U tom kontekstu ‘svoje’ ne znači osobne, nego se odnosi na pripadnost narodu ili određenoj skupini, političkoj stranci, pa čak i Crkvi. „Nema naroda koji bi bio više zločinački nego drugi ili više žrtva nego drugi. Svi su narodi i žrtve i svi su narodi, nažalost, činili zločine. I nema Crkve niti vjerske zajednice koja se može pohvaliti s tim da u njezinoj povijesti, netko, naravno zloupotrebljavajući vjeru, nije, navodno u njezino ime, činio zločine“, kazao je biskup.
Moramo krenuti putem oprosta i pomirenja
„Priznajem da je ovo oproštenje i pomirenje kao međuljudski i društveni proces, zahtjevna stvar. Mislim da moramo krenuti tim putem. Prvo na nacionalnoj razini utvrditi istinu, izvaditi žrtve iz anonimnosti dajući im ime i prezime, a onda početi u sadašnjosti stvarati bolju budućnost. Budućnost u kojoj se, i zbog onog sjećanja koje nosimo, zbog znakova koji nisu znakovi mržnje i osvete, stvari koje su se dogodile u prošlosti neće dogoditi u budućnosti“. Da bi se moglo krenuti tim putem treba odgajati ovaj drugačiji, kršćanski, pročišćeni pogled na stvarnost. To znači gledati očima srca, očima Malog princa, Božjim očima, suosjećajući sa žrtvama, moleći za njih i gledajući ih kao proslavljene u Božjoj stvarnosti, ali gledajući na zločince Božjim pogledom, pogledom koji nikad nikoga ne isključuje, jer Božji pogled je uvijek pogled ljubavi, a sve kako bismo i njima i onima koji i dalje slijede njihovu ideologiju, a nažalost ta ideologija nije samo prošlost, bili poticaj za obraćenje i otvorili im vrata Božjeg milosrđa, a tim zapravo i vrata međusobnog pomirenja, rekao je biskup.
Kako su na komemoraciji sudjelovali učenici i učitelji Osnovne škole “1. listopada 1942.”, koja po tom krvavom događaju nosi ime – a toj školi pripada i područna škola Dubrava koju je pohađao i sam biskup – biskup je kazao i da je odgajanje drugačijih, kršćanskih, pročišćenih pogleda, zadaća škole u koju naša djeca idu, zadaća profesora, učitelja, obitelji. Ali to odgajanje pogleda, kako bismo vidjeli bitno i kako bi naš pogled sve više sličio Božjem pogledu, zadaća je koja se ne završava sa školovanjem. „Trebamo shvatiti da je to cjeloživotni proces i da svatko od nas svaki dan na sebi treba raditi kako bi imao takav pogled“, zaključio je biskup.
Komemoracija je održana pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, a nakon komemoracije uz spomen-kosturnicu položeni su vijenci i upaljene svijeće.
A.T.