ISPOVIJED
Jutros neću upaljivat svijeće.
Na ruke ću primit Sunca plamen prvi.
S oltara sve ću skinut mrtvo cvijeće,
Na njem spalit križ svoj od mesa i krvi.
Ja ću u bjelini dana, na kamenoj ploči,
Confiteor molit, bez predaha grudi,
A kad zastor padne, Tvoje ugledat ću oći
U radosti novoj, što u suzama se budi.
Mač dvorezac blista u Tvojemu pramu,
Štono mrvi srce, da Ti slađe pjeva,
Kao kad se sunce probija kroz tamu.
Zvona su umukla… Govori osama…
Suze su mi svijeće u osvitku dana,
A uzdasi cvijeće, što ga rodi tama.
I rijeka se razli preko mojih brana.
Don Mirko Talajić, Maslinski zvuci, Dubrovnik 1998.