Isusovci (Jezuiti)

Na poziv nadbiskupa Beccatellia u Dubrovnik dolazi 1559. prvi isusovac Nikola Bobadila, suosnivač Družbe. Od tada je Družba nazočna u Dubrovniku. Dubrovačka vlastela želi da isusovci otvore školu, što oni i čine, ali izostaje pomoć Grada. Unatoč pasivnom odnosu Senata, ipak se 1662.-1684. gradi kolegij, a uza nj barokna crkva sv. Ignacija, koja je dovršena 1725. g.

Kad je Družba 1773. ukinuta, isusovci su morali napustiti i Kolegij i Grad. Da spase gimnaziju, nadbiskup i senat 1777. Kolegij predaju pijaristima, koji u njem ostaju do francuske okupacije 1806. g. Kad su Francuzi zaposjeli Grad, i Kolegij i crkvu pretvaraju u bolnicu.

Kroz više od 70 godina isusovci ne smiju na područje Republike. Tek biskup Jederlinić, dolaskom u Dubrovnik, nastoji ishoditi povratak Družbe u Dubrovnik. Prvo ih 1845. namješta u ˝Trebinjskoj misiji˝ kako bi bili bliže Gradu. Napokon 1852. u Beču osobno dobiva carsku suglasnost za povrat Družbe, te im odmah povjerava svetište Gospe od Milosrđa i upravu tek sagrađenog sjemeništa uz katedralu. U prvo vrijeme isusovci stanuju kod crkve sv. Josipa, dok nije obnovljena kuća uz svetište Gospe od Milosrđa.

Godine 1854. isusovci su preuzeli crkvu sv. Ignacija i ˝Collegium dispersum˝ s konviktom u bivšem samostanu sv. Katarine Sijenske, koji je ustanovio Marmont odlukom od 31. svibnja 1808., a otvorio 2. prosinca 1808. nadzornik Brne Zamanja i rektor Fran Appendini. Isusovci preuzimaju ove institucije, jer pijaristi ˝nisu imali dovoljno sila˝ za gimnaziju. No, spregom jednog dijela klera i dijela građana nesklona Družbi, isusovci su drugi put morali napustiti gimnaziju i sjemenište 1868. g. Biskup Čubranić popušta pritisku, ali biskup Zaffron 1876. ponovno vraća isusovce u sjemenište, da bi se 11 godina kasnije slučaj opet ponovio. Kroz sve to vrijeme izgona iz sjemeništa i gimnazije, isusovci ne napuštaju Dubrovnik, stanuju u unajmljenim kućama, tražeći povrat oduzete imovine. Nakon mnogih prepiski učinjena je nagodba između Države (Karlo de Blažeković) i Družbe (o. Giuseppe Adelasi) 1889. g. Družbi je vraćena na uporabu crkva sv. Ignacija, uz uvjet da bude otvorena i za gimnazijalce, a u vlasništvo im je dodijeljen jedan ljetnikovac u Gružu. Istom nagodbom Družba se odrekla prava na Kolegij, te, kako bi opet bili u Gradu, nastoje otkupiti kuću ˝Benić˝. To im uspijeva tek 1910. posredovanjem biskupa Marčelića. Od tada je kuća ˝Benić˝ rezidencija Družbe u Dubrovniku.

Neprilike koje su nadošle iza II. svjetskog rata odrazile su se i na Rezidenciju. U njoj su još uvijek nazočni podstanari. Unatoč svemu danas članovi Družbe ipak imaju svoj kutak, a od 1. veljače 2000. i pravo vlasnosti nad crkvom sv. Ignacija s pripadajućim nekretninama.

Informacije