Povijest Konavala je neodvojiva od povijesti Cavtata/Epidaura i obratno, makar Cavtat nije na području Konavala.
Sjeveroistočno od današnjeg Cavtata (Civitas nova, Civitate, Ragusa vecchia), u predjelu Oboda, stajao je nekoć slavni grad Epidaurus. Stoljećima prije Krista to su područje nastavali Iliri, a od 167. Epidaur postaje rimska kolonija, makar se kao grad i luka spominje tek 47. prije Krista u srazu Cezara i Pompeja.
Rimski municipij bio je zacijelo već od apostolskih vremena područje pod utjecajem kršćanstva. Sv. Jeronim piše o sv. Hilarionu (Ilaru) koji “ubija zmaja”, tj. iskorjenjuje poganstvo iz Epidaura i okolice sredinom 4. st. To daje pretpostaviti da bi već u 5. st. Epidaurska crkvena zajednica bila organizirana, tj. pod vodstvom biskupa. Ipak, nije poznato vrijeme prvog biskupa. Prvi spomen epidaurskog biskupa Fabritianusa, kao sufragana Salone, imamo na saboru u Saloni 530. g.
Epidaur je po Dioklecijanovoj, a potom po Teodozijevoj administrativnoj reformi pripao Zapadnom rimskom carstvu. Nakon pada Zapadnog carstva 476., u Epidauru vladaju Istočni Goti. Bizantski car Justinijan šalje 537. u Epidaur vojskovođu Konstancijana. On protjeruje Gote i uspostavlja vlast Bizanta. Epidaur je u to vrijeme bogat i vitalan grad, ali ga iza 614. opkoljuju i razaraju Avari. Tada veći dio stanovništva napušta razoreni grad i sklanja se na susjedne otoke, te na Spilan i Burnum (danas Župa Dubrovačka). Dio se stanovništva doselio i podno Srđa, gdje uz kaštel na Lausu (Ragusium) izrasta novi grad. Kako je s pukom pošao i biskup, razoreni i opustošeni Epidaur ostaje napušten i bez biskupa. Ostaje tek „bivša biskupija”, te je kao „naslovna” uvrštena u novi popis Naslovnih biskupija od pape Benedikta XVI. 2009. g.
Izbjeglice iz Epidaura prilagođuju se novim obitavalištima živeći sada s pridošlim Hrvatima. Na otočićima Mrkan, Bobara i Supetar nalazimo ostatke crkvenih zdanja iz vremena 8.-11. st. Na Mrkanu je benediktinska opatija, dok krajem 12. st. nedaleko od razorenog Epidaura izrasta ˝novi grad˝ Cavtat.
U Konavlima se, a tako i u Cavtatu, često smjenjuju gospodari. Od 10 st. Konavle su pod vlašću arhonta Travunje, pa potom Duklje. Cavtat je od nastanka „novog grada” pod Dubrovnikom, dok srpski kralj Uroš II. nije osvojio Travunju i Dubrovčanima 1302. oteo Cavtat. Konavle su tijekom 14. st. u posjedu bosanskih velikaša, a od 1377. priznaju vlast bosanskih kraljeva. Tek, iza kako je Dubrovnik ˝stekao˝ Konavle, 1426. Cavtat je ponovno čvrsti dio Dubrovačke Republike.
Pod Dubrovnikom za Konavle nastupa vrijeme razvoja i nade. Grade se crkve po svim selima, Franjevci grade dva samostana: u Cavtatu i u Pridvorju. Osnivaju se dvije nove župe. Konavle dobiva kneza, organizira se i uređuje život po selima.
No, ovo je područje na granici između tri kulture, tri civilizacije i tri vjere. Dok Dubrovnik želi obnoviti latinsku kulturu, zapadnu civilizaciju i katoličku vjeru, apetiti bizantinaca i pravoslavlja da ovlada ovim prostorom nisu prestajali. Uz to već od 15. st. sa sjevera prijete Osmanlije. Nastupa vrijeme pljačkaških hordi. Sve to prate i mnoge epidemije, pa potres 1667. g. Vrlo teški dani za Konavle i Cavtat dolaze 1806. kad rusko-crnogorske pljačkaške horde poharaše cijelo Konavle i Cavtat, a s njima i Župu, Gruž, te Primorje. Srušeno je, spaljeno i opljačkano skoro sve što se našlo pljačkašima na putu. Svako selo je oplakivalo brojne žrtve. U isto vrijeme Napoleon zadaje smrtni udarac Republici, te opet tuđin gospodari u Cavtatu i u opustošenim Konavlima.
Ipak, dolaskom Austrije nastaje doba uspona. Grade se putovi, željeznica, započinju radom škole, grade se nove i obnavljaju porušene crkve. Konavle je izrastalo u gospodarski napredno područje, a Cavtat je ponovno kulturni i prometni centar. Uz to Konavljani iskazuju i svoju kršćansku svijest. Makar su ih ˝rišćani˝ stoljećima pljačkali, Konavljani imaju snage i ljubavi udomiti na tisuće pravoslavnih izbjeglica iz Hercegovine, koji u konavoskim selima nađoše zaštitu u vrijeme hercegovačke bune protiv Turaka.
Nakon relativnog stogodišnjeg zatišja u životu Konavala i Cavtata, odlaskom Austrije nastaju ponovno krvava vremena. Redaju se nevolje: prvi svjetski rat, pa epidemija ˝španjolica˝ 1918.-1922., potom represija srpske diktature u staroj jugoslavenskoj zajednici, a onda drugi svjetski rat i krvava komunistička represija, te u posljednjem desetljeću 20. st. brutalna agresija Srba i Crnogoraca. Sve je to uništilo uvelike trud stoljeća.
U vrijeme trinaestomjesečne srpsko-crnogorske okupacije (od rujna 1991. do kraja listopada 1992.) spaljeno je više stotina obiteljskih kuća, opljačkana su sva konavoska domaćinstva, obeščašćene crkve, uništeno poljodjelstvo, stočna farma, te razorena, opljačkana i minirana zračna luka. Ipak, Cavtat nije opustošen. Pošteđen je poradi grupe kolaboracionista koji su ustanovili inicijalni odbor za obnovu Dubrovačke Republike (divide et impera). Drugi razlog poštede Cavtata je bio što je u trenutku okupacije 17. listopada 1991. bio na malom prostoru Cavtata velik broj prognanika iz konavoskih sela (preko 3000 osoba).
Nekoć je Konavle povezivala željeznica (1901.-1968.) i brodska veza iz Cavtata. Danas nema redovitih brodskih linija, niti željeznice. Od 1965. ovo je područje povezano sa svijetom magistralnom cestom i zračnom lukom.
Konavljani, donedavno napredni poljodjelci, danas se uglavnom poljodjelstvom bave kao dodatnim zanimanjem. Cavtat je isključivo turistička destinacija.
U dekanatu je, na oko 210 prostornih kilometara, 8 župa, dva franjevačka samostana, 8200 stanovnika u 1978 obitelji, s postotkom katolika od oko 95 %.
Dekan Konavoskog dekanata je don Mato Karamatić, župnik župe sv. Nikole u Cavtatu.
adresa: Ul. sv. Nikole 2, 20210 Cavtat
telefon: 020/ 478-249