Korčula (Korkyra Melaina) najnaseljeniji je otok na Jadranu. Ljudi na njem obitavaju milenijima, a povijest nas uči da je u antičko doba otok ilirsko-grčki, a potom rimski posjed. Smješten je na prijelazu iz južnog u srednji Jadran. Već od starine na otoku nalazimo naselja: Žrnovo, Pupnat, Čara, Smokvica i Blato. Nema naselja uz more ili su s vremenom takva nestala, poput starog isejskog naselja u Lumbardi.
Dok stoljećima prije Krista na otoku mirno žive Iliri i Grci (Kniđani i Isejci), Rimljani ga oružjem pokoravaju poradi slobodne plovidbe i trgovine. Rimski vojskovođa Oktavijan, kasnije car August, okupirao je otok 35. godine prije Krista. Od tada započinje razdoblje Rimske prevlasti na Korčuli. S Rimljanima uskoro dolazi i kršćanstvo na otok.
Rimska prevlast isčezava tijekom 8. st., a na otoku je sve više doseljenika iz oblasti Narone. Sredinom 10. st. stanovništvo otoka je već kroatizirano i pripada hrvatskoj kneževini Zahumlja. No, čim se pojavljuje Venecija kao pomorska sila, Korčula je u središtu njenih interesa. Orseolo je 1000. godine bio pokorio otok, iza čega se na istočnoj strani otoka razvija utvrda, kao straža od plovnog pravca između Pelješca i Korčule. Mlečani ponovno preko izdanaka obitelji Zorzi zagospodare otokom 1125., ali 1180. otok je pod vrhovništvom kraljevine Hrvatske i Dalmacije.
Kako bi regulirali i način života i zaštitu na otoku, Korčulani 1214. donose Statut. Tim počinje razvoj grada Korčule. Međutim 1254. mlečanin Zorzi se uspjeva nametnuti za kneza u Korčuli, prerađuje i dopunja Statut rezolucijama, učvršćuje svoju vlast, a otok je cijelo stoljeće pod gospodstvom Venecije. Ipak iza 1358. Korčula priznaje vlast Hrvatsko-ugarskog kralja, pa potom kralja Bosne. No, Venecija 1420. konačno ulazi u puni posjed otoka kojim vlada do svog skončanja. Od 1797. na otoku je gospodar Austrija, ali već 1806. aspiracije prema otoku pokazuju i Francuzi i Rusi, pokušavajući uspostaviti vlast. Rusi uspijevaju opljačkati otok i ostati do kolovoza 1807., a onda dolazi do prevlasti kulturocidnih Francuza. U veljače 1813. Englezi otimaju otok Francuzima, da bi 19. srpnja 1815. Austrija ponovno uspostavila svoju vlast na Korčuli za cijelo naredno stoljeće. U 20. st., uz povremene pretenzije Italije, otokom vladaju dvije jugoslavenske državne tvorevine do osamostaljenja Hrvatske.
Kršćanstvo se na Korčuli propovijeda od apostolskih vremena. Dioklecijanovom, a potom Teodozijevom administrativnom podjelom Rimskog carstva 395. Korčula je u Zapadnom dijelu, te je pod jurisdikcijom biskupa iz Salone. Rim zadržava vjerski utjecaj na Korčuli i u vrijeme bizantske političke prevlasti, kao i u vrijeme doseljenja Hrvata. Od 890. Korčula je u oblasti ispražnjene biskupije u Makarskoj, a od 988. Splitski nadbiskup upravlja na otoku preko vikara u Hvaru. Uspostavom biskupije u Hvaru, 1154. Korčula je dio Hvarske biskupije.
U 13. st. grad Korčula postaje upravno središte cijelog otoka, te se začinje ideja i o jednom jačem crkvenom središtu. Kako je, naime, zbog utjecaja manihejstva i pravoslavlja pod okupacijom Nemanjića, ugrožen opstanak biskupskog sijela i katoličkog življa u Zahumlju, a napose u Stonu i Ratu, stonski biskup, Ivan Kručić, u dosluhu s općinom Korčula, 1300. prenosi sjedište biskupije iz Stona u Korčulu, što potvrđuje i papa Bonifacije VIII., te osniva biskupiju u Korčuli s kojom sjedinjuje Stonsku biskupiju.
Dubrovačkoj Republici tada odgovara upravo takav slijed događanja. Računalo se kako će Dubrovnik preko biskupa-sufragana sve više ulaziti na otok. Ipak u 15. st. nastaju problemi. Dubrovnik ulazi u posjed Stona i Rata, ali ne i Korčule. Dubrovčani sada nastoje odvojiti crkvenu vlast na svom Pelješcu od one na (mletačkoj) Korčuli. U naumu se uspjelo tek 1541. kada nastaju biskupije i u Korčuli i u Stonu.
Reorganizacijom crkvene uprave u Dalmaciji po diktatu carske Austrije, papa Leon XII. ukida neke manje biskupije, među kojima i Korčulansku i Stonsku. Područja tih biskupija pripojena su Dubrovačkoj biskupiji, koja je istom bulom prestala biti nadbiskupija i metropolija. Otad imamo samo ‘naslovnu biskupiju’.
Crkvu na Korčuli pratimo kroz povijest župa: Korčula, Žrnovo s Pupnatom, Čara i Smokvica, te Blato. U 16. st. nastaje župa u Lumbardi, u 17. osamostaljuje se župa u Pupnatu, a u 18. Čara je uzdignuta na rang župe. U 18. st. i Račišće postaje župa, a najmlađa je župa u Veloj Luci (19. st.).
Biskupija je 30. lipnja 1828. ukinuta bulom pape Leona XII. ˝Locum beati Petri˝, a područje biskupije je pravno i formalno pripojeno Dubrovačkoj biskupiji 28. travnja 1930. g.
Korčulanski dekanat
Cijelo područje ukinute Korčulanske biskupije, te otok Lastovo, čine od 1830. jedan dekanat. Korčulanski dekanat ima danas devet župa na otoku Korčuli i župu na Lastovu. Područje se dekanata nije mijenjalo, osim u vrijeme talijanske okupacije Lastova (1923.-1950.), kad je taj otok bio izdvojen iz Dubrovačke biskupije i pripojen talijasnkom dijelu Zadarske nadbiskupije. Međutim mijenjao se broj župa. U međuvremenu je nestala kapelanija Vrnik, a nastala nova kapelanija, a potom župa u Veloj Luci. Čara i Pupnat nekada se nazivaju kapelanijama, a nekad župama.
Dekan Korčulanskog dekanata je don Frano Kuraja, župnik župe sv. Marka u Korčuli.