Korizmena duhovna obnova za đakone, svećenike i redovnike u Dubrovačkoj biskupiji održana je u srijedu, 20. ožujka u Biskupovom domu u Dubrovniku i katedrali Gospe Velike.
Duhovnu obnovu predvodio je dr. don Stanko Lasić, katedralni župnik, koji je svećenicima govorio o „Župnoj zajednici i euharistiji“. U svom izlaganju dao je presjek govora o euharistiji papa, crkvenih dokumenata i poznatih teologa koji se mogu grupirati oko govora o samoj euharistiji, koja nije samo slavlje nego i Kristova žrtva koja se posadašnjuje, te govora o štovanju euharistije izvan mise kroz razne pobožnosti poput klanjanja pred Presvetim i sl. Istaknuo je kako sve te pobožnosti trebaju voditi prema samoj euharistiji.
U drugom dijelu predavanja predavač je govorio o euharistiji i župnoj zajednici u vremenu koje karakterizira individualizam i globalizacija te potaknuo svećenike na promišljanje i o tome mogu li župne zajednice biti gorljive kao razni duhovni pokreti.
O svećenikovom žaru mnogo toga ovisi u župi, kazao je dr. Lasić. „Žar i zanos svakog svećenika završna su karika na koju se sve oslanja bilo da dolazi s vrha hijerarhijske crkvene zajednice bilo da dolazi iz baze vjernika. U njemu se nalazi sjecište i susret jednih i drugih.“
„Euharistijskim životom i kultom izgrađuje se zajednica i učvršćuje svako zajedništvo, osobito ono župno“, poručio je predavač. Ako toga nedostaje onda je to zato jer mi vjernici, svećenici i laici, nismo dovoljno proniknuli u euharistijsko otajstvo, jer nismo dopustili da nas ono prožme.
Okupljeni svećenici su u katedrali imali pokorničko bogoslužje s prigodom za pojedinačnu ispovijed, a euharistijskim slavljem predsjedao je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić.
Biskup je u propovijedi kazao kako ga je uvijek fasciniralo kako se moglo dogoditi da dok je Isus govorio o tragičnoj budućnosti koja je pred njim svojim učenicima koji su tri godine bili s njim, poznavali ga, znali što misli, čuli su što propovijeda, oni razmišljaju o nečem drugom. Kako je moguće da dok je on govorio o svojoj muci i smrti oni razmišljaju o moći, vlasti, prvim mjestima? Izgleda i da se Matej tome čudio. On, prema pročitanom evanđeoskom ulomku ne optužuje za to direktno Isusove učenike, svoje kolege, jer nije to njegov stil pisanja za razliku od Marka koji ih izravno spominje. On razlog za takvo promišljanje pripisuje majci Zebedejevih sinova koja Isusa moli za mjesta uz Isusa njezinoj dvojici sinova u budućem kraljevstvu. Isus ne odgovara njoj nego razgovor nastavlja s njima dvojicom što potvrđuje Markovu verziju.
Čudim se, a i ja se u svom svakodnevnom životu ponašam na isti način, samokritično je primijetio biskup, Crkva kojoj pripadam kroz povijest nije odoljela istoj ovoj logici svojstvenoj ovoj dvojici, ali i ostaloj desetorici učenika. „Mi znamo da je sudbina našeg Gospodina muka, smrt, da je bio izrugan, izbičevan, raspet, a istovremeno zaboravljamo da je to i naš put. Onda, kao i ova dvojica, kroz cijelu povijest Crkve, a to je i stvarnost Crkve našeg povijesnog trenutka, vodimo borbu oko moći, oko časti, oko ugleda, oko prvih mjesta“, primijetio je dubrovački biskup.
‘Ne’ duhovnoj svjetovnosti
Ta stvarnost nije svojstvene samo onoj dvanaestorici nego i nama, u korizmenom duhu dubljeg preispitivanja samih sebe kazao je biskup te sa svećenicima podijelio poticajni ulomak iz apostolske pobudnice pape Franje „Radost evanđelja“ koji nosi naslov „’Ne’ duhovnoj svjetovnosti“.
„Duhovna svjetovnost, koja se skriva iza privida pobožnosti ili čak ljubavi prema Crkvi, sastoji se u traženju ne Gospodinove slave, nego slave ljudske i osobne dobrobiti….Riječ je o suptilnom načinu da se traži ‘svoje, a ne ono što je Isusa Krista’ (Fil 2, 21). Duhovna svjetovnost poprima razne oblike, već prema vrsti osobe i sredinama u koje se uvlači. Budući da je vezana uz pomno njegovan privid, nije uvijek praćena javnim grijesima i izvana izgleda sve ispravno. Ali ako bi se uvukla u Crkvu, ‘imala bi neusporedivo razornije učinke od bilo koje svjetovnosti koja je jednostavno moralne naravi’“, piše papa.
Ta se svjetovnost može hraniti osobito na dva duboko međusobno povezana načina, a to su privlačnost gnosticizma i autoreferencijalni i prometejski neopelagijanizam onih koji se u uzdaju samo u vlastite snage i smatraju se većima od drugih. Papa nadalje kaže da se ta „mračna svjetovnost očituje se u mnogim stavovima koji su naizgled međusobno suprotstavljeni“, a zajedničko im je, kao i Jakovu, Ivanu i njihovoj majci, a teže osvojiti „prostor Crkve”. Kod nekih se to pretvara u „razmetljivu brigu za bogoslužje, učenje i ugled Crkve, ali ne pokazuju nikakvu brigu za stvarno ucjepljivanje evanđelja u Božji narod i u konkretne potrebe sadašnjeg trenutka“. Crkva im je „muzejski izložak“. Kod drugih ta se duhovna svjetovnost „krije iza očaranosti društvenim ili političkim postignućima ili slavohlepnosti sposobnošću postizanja zavidnih praktičnih rezultata ili pak opsjednutosti tečajevima samopomoći i samoostvarenja“, citirao je biskup papu. „To se može pretvoriti i u brigu za pokazivanjem u javnosti, u bogat društveni život pun putovanja, sastanaka, večera, primanja. To se može očitovati i u menadžerskom funkcioniranju zaokupljenom statistikama, planiranjima i ocjenjivanjima, od čega glavnu korist nema Božji narod, već prije Crkva kao organizacija.“
„U svim tim slučajevima“, nastavlja papa u pobudnici, „znak Krista utjelovljenoga, raspetoga i uskrsloga nije vidljiv; stvaraju se elitne skupine, ne čine se nikakvi napori u traženju onih koji su se udaljili od Crkve ili golemog mnoštva onih koji žeđaju za Kristom.“ Upravo zato što smo takvi, što smo svjetovno duhovni i koristimo to što jesmo ne da bismo se poklonili Bogu nego da bismo sebe izdigli sanjamo o velikim, dobro isplaniranim apostolskim planovima a pri tom zaboravljamo da to nije nešto što je svojstveno povijesti Crkve koja je slavna upravo zato jer je to ne povijest moći nego „povijest satkana od žrtava, nade, svakodnevne borbe, života utrošenog u služenje, postojanosti u napornom radu…u ‘znoju našega lica’.“ Umjesto toga gubimo vrijeme na razgovore o “onome što bi se trebalo učiniti”, onaj koji je podlegao toj svjetovnosti „gleda na sve s visoka i izdaleka, odbacuje proročki glas braće, diskvalificira onoga koji ga postavlja u pitanje, neprestano ističe pogreške drugih i opsjednut je izgledom. Srce mu je otvoreno samo ograničenomu obzoru njegove imanentnosti i njegovih interesa i, kao posljedica toga, ne uči na vlastitim pogreškama niti je istinski otvoren za opraštanje. To je strašna iskvarenost prerušena u dobro. Moramo to izbjegavati, a to ćemo uspjeti ako budemo uvijek poticali Crkvu da izlazi iz same sebe, da u središtu njezina poslanja bude Isus Krist i zauzimanje za siromašne.“
Biskup je na kraju potaknuo svećenike i đakone da se sjetimo da je Gospodinov put, put predanosti u smrt, da ga izruguju, izbičuju i razapnu kako bi mogao uskrsnuti, da je to put i njegovih učenika, te i naš put. „Put koji nam Gospodin pokazuje nije put moći i vladanja nego služenja jer, kaže Isus, nije došao da bude služen nego da služi i da svoj život kao otkupninu za druge.“
„Znamo kako funkcioniraju svjetski moćnici. Nemojmo tu logiku duhovne svjetovnosti unijeti u svoj duhovni život. Želimo li biti prvi, a željeti biti svećenik znači željeti biti prvi, činimo to na način poslužitelja. Budimo ne oni koji vladaju nego oni koji poslužuju svoju braću,“ zaključio je dubrovački biskup propovijed na korizmenoj duhovnoj obnovi za svećenike.
Biskupijski vikar za pastoral don Ante Burić na početku susreta pozdravio je đakone, svećenike i redovnike te ih upoznao s rasporedom duhovne obnove.
Angelina Tadić