Njemački restaurator Hans Dietmar Portsteffen, profesor s Instituta za restauraciju i konzervaciju (Institute für Restaurierungs und Konservierungswissenschaft) u Kölnu održao je u subotu, 3. studenoga godine predavanje o renesansnome raspelu iz bočne kapele župne crkve Gospe od Šunja na Lopudu. Predavanje je održano u dvorani sv. Ivana Pavla II. u organizaciji Sveučilišta u Dubrovniku (Odjel za umjetnost i restauraciju) i uz podršku Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije.
Nadahnuto predavanje na engleskome jeziku predstavilo je dubrovačkoj javnosti iznimno zanimljive rezultate restauratorskih radova i istraživanja ovoga raspela koje je prije restauracije bilo gotovo pa nepoznato u stručnoj literaturi. Profesor Portsteffen na početku je publiku podsjetio kako su svi radovi restauracije na umjetninama u župnoj crkvi Gospe od Šunja rezultat terenske radionice kelnskoga Instituta za restauraciju i konzervaciju (Institute für Restaurierungs und Konservierungswissenschaft) s partnerima te da je ta suradnja inicirana još davne 1988. godine, a kontinuriano se odvija posljednjih petnaestak godina.
Studenti i profesori iz više europskih zemalja koji studiraju u Kölnu dolaze svako ljeto na Lopud raditi kako bi na terenu i na pravim umjetninama u praksi primijenili ono što se uči na fakultetu. Tako se na najbolji način uči i pamti, ali i čuva kulturna baština koja bi na restauraciju redovitim putem čekala puno više i tako bila dodatno ugrožena. Stoga podršku radionici daju ne samo Ministarstvo kulture RH već i Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu, a odnedavno i dubrovačko sveučilište kroz svoj Odjel za umjetnost i restauraciju. Vrijednost i brojnost kvalitetnih umjetničkih djela na Lopudu je iznimna, a to naravno svjedoči ne samo o bogatstvu i sposobnosti, već i o znanju i ukusu naručitelja.
Raspelo o kojemu je riječ nalazi se na drvenome baroknom oltaru sv. Križa u sjevernoj bočnoj kapeli župne crkve Gospe od Šunja koja je sa sjeverne strane crkve dograđena dobročinstvom Toma Pidellija 1527. godine. Prvi spomen raspela na ovome oltaru potječe iz 1576. godine kada svećenik Vlaho Allegretti ostavlja određeni iznos za uređenje oltara, što ukazuje da je ono na otok stiglo ranije od te godine. Osim samoga raspela koje je postavljeno u središtu oltara, na bočnim stranicama naslikani su simboli Kristove muke, a na zabatu oltara nalazi se slikani medaljon s prikazom Boga Oca koji pridržavaju dvije rezbarene skulpture anđela.
Konzervatorsko-restauratorski radovi i istraživanja na tome oltaru i raspelu izvedeni su od 2006. do 2014. godine. Na raspelu koje je bilo u dosta lošem stanju prvo se moralo ukloniti moderni premaz boje koji je bio plod amaterskoga pokušaja „uljepšavanja“ raspela, ali ga je ustvari devastiralo. Srećom, ispod modernoga namaza nalazio se dobro očuvan izvorni polikromirani sloj. No, prilikom skidanja raspela s oltara svima je odmah bio neobično da je ta umjetnina koja prikazuje Kristovo tijelo otprilike u prirodoj veličini vrlo lagana, da ima svega desetak kilograma. Nakon početnoga čuđenja odlučeno je da se umjetnina preveze u dubrovačku bolnicu na CT snimanje kako bi se utvrdila njezina struktura.
I doista, pokazalo se da je unutrašnjost ove skulpture prazna, ali i da je raspelo rađeno od nekog restauratorima neobičnoga materijala. Ubrzo se pokazalo kako je riječ o tankim listovima prešanih kukuruznih stabljika koji su prilikom izrade nanošeni na keramički kalup i tako oblikovani. Naravno, ta je tehnologija posve neobična za naše podneblje te je to automatski otvorilo nova pitanja o porijeklu umjetnine. Kontaktima sa španjolskim kolegama ispostavilo se da je riječ o načinu izrade umjetnina koji je bio karakterističan za novoosvojena područja Srednje Amerike u 16. stoljeću (tzv. vice-kraljevstvo Nove Španjolske), odnosno današnjega Meksika. Tada je, nakon uništenja astečke države i prvih faza kristijanizacije Meksika, bio potreban velik broj sakralnih umjetnina, a posebice svetačkih kipova te su španjolski konkvistadori brzo usvajali zatečene astečke načine obrtničke izrade. Tako je nastalo i ovo lopudsko raspelo koje je zato tako neobično lagano i napravljeno od biljke koje u 16. stoljeću sigurno nije bilo na Lopudu.
Stoga je, osim za naše krajeve neobične tehnologije, zagonetka i način na koji je ova umjetnina stigla na Lopud. No, profesor Portsteffen je zaključio da bi s obzirom na poznate lopudske pomorce koji su plovili po svim morima tadašnjega svijeta bilo očekivano da je netko od njih to raspelo nabavio u Meksiku ili u Španjolskoj te ga donio na otok. Poznato je da su i Vice Bune (+1612.) i Miho Pracat (+1607.) surađivali sa Španjolskom i putovali u Meksiko, pa ta teza ima prilično čvrsto uporište.
Ovakvih je raspela u čitavome svijetu sačuvano oko stotinu, s time da je najveći broj sačuvan u Meksiku i nešto u Španjolskoj, a ovo je jedino takvo raspelo u Hrvatskoj, ujedno i najudaljenije od Meksika. Jedno raspelo vrlo slično ovome lopudskome nalazi se u katedrali u meksičkome gradu Puebli. U svakome slučaju, riječ je o neobičnoj umjetnini koja je radi svoga porijekla i tehnologije izrade iznimna u korpusu renesansne skulpture na dubrovačkome području. Profesor Portsteffen najavio je i objavu znanstvenoga članka o ovim novim spoznajama te nastavak restauratorskih radova na ostalim umjetninama u crkvi Gospe od Šunja zahvalivši se svojim hrvatskim kolegama na suradnji i podršci.
I.V.