S ovom poznatom hodočasničkom pjesmom i molitvom na usnama došao sam i sam u ovo nacionalno marijansko svetište poput mnogih od vas i mnogih prije nas – sve od sredine 17. stoljeća – da bih bio hodočasnik s hodočasnicima. Stoljećima se u ovome bistričkom svetišu uz šum bistričkih potoka čuje i šum Zdravomarija začinjenih suzama muke i tuge, ali i suzama radosnicama zbog mnogih uslišanja.
Najljubaznije zahvaljujem uzoritom gospodinu Josipu kard. Bozaniću što mi je omogućio danas biti s vama, kao što i najsrdačnije zahvaljujem mons. Zlatku Korenu, župniku i upravitelju ovoga svetišta, na pozivu da predvodim ovo slavlje. Radosno ga pozdravljam, a tom pozdravu pridružujem srdačne pozdrave prisutnoj braći svećenicima, redovnicima i redovnicama, bogoslovima, sjemeništarcima, ministrantima i svima vama, draga braćo i sestre u Kristu.
Danas, na blagdan Majke Božje Bistričke, želimo svoj pogled usmjeriti prema Mariji, da bismo poput nje bili pozorni na poruku Božje riječi koju smo čuli i iz te Božje poruke učili kao živjeti život u skladu s Božjom voljom u prostoru i vremenu koji su na darovani, ali i zadani.
1. „Ukorijenih se u slavnom narodu!“
Ovo svetište i ovo mjesto usko su povezani, još od 1715. kad je Hrvatski sabor u ovom svetištu podigao veliki zavjetni oltar, uz našu narodnu povijest. Hrvatski su biskupi, nastavljajući tu tradiciju, 1971. godine za sve biskupije hrvatskog jezika proglasili Mariju Bistricu hrvatskim nacionalnim svetištem. U rujnu 1984. – to je ujedno bio i moj prvi susret s ovim nacionalnim svetištem – Hrvatski se narod ovdje okupio na veličanstvenom Nacionalnom euharistijskom kongresu kojim smo proslavili 300. obljetnicu našašća čudotvornog kipa Majke Božje Bistričke i zaključili svoja slavlja „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“.
Sve su ovo razlozi zbog kojih ovdje, u Mariji Bistrici, okrećemo pogled svojim korijenima, onim nacionalnim, ali i onim vjerskim. Ovo nas, na neki način, povezuje s prvim današnjim čitanjem, jer kao što su korijeni sakriveni u zemlji, ukorijenjeni i nevidljivi, tako je slično i s Mudrošću Božjom. Mudrac Sirah govori o Mudrosti i pokušava odgovoriti na pitanje: Tko može shvatiti mudrost Gospodnju? Za ljude biblijskih vremena jedan od odgovora na ovo pitanje glasi: Mudrost nas osposobljava vidjeti svijet onakvim kakav on jest u sebi i da spoznamo kakvi smo mi u odnosu prema svijetu, drugima i sebi samima. Pokušamo li ovo primijeniti na našu stvarnost, biti mudar danas znači iz ljubavi prema istini jasno i nedvosmisleno ukazivati na naše nacionalne i vjerske korijene, odnosno priznati da hrvatska, i ne samo hrvatska, nego europska kultura, počivaju na temeljnim vrednotama koje je donijelo kršćanstvo i Isusova Radosna vijest, ali istovremeno biti mudar danas znači, također, iz ljubavi prema istini, jasno priznati i to da kršćanstvo na ovom našem starom europskom kontinentu djeluje sve više umorno; da kršćanima nedostaje oduševljenja za nasljedovanjem Isusa Krista i širenja i življenja njegove Radosne vijesti. Upravo ovo posljednje, ovaj umor kršćanstva i nedostatak oduševljenja za nasljedovanje Isusa Krista, ono je što nas sprječava mudro djelovati i odlučivati kad je u pitanju ljudski život i njegovo dostojanstvo, a što se posljednjih mjeseci osobito očituje u lutanjima po bespućima oko odgoja naše djece i mladih, oko zaštite i definiranja obitelji i njezinih prava, oko zauzimanja za pravni poredak naše zemlje prema načelima Europskih zakona, oko zaštite prava radnika i ispravnog odnosa prema prirodnim i drugim bogatstvima, kojima obiluje naša Domovina i koju nam je Vječna Mudrost u svojem promislu darovala. Imati mudrosti u naše današnje vrijeme i u našoj Domovini znači otvoriti oči i uočiti da smo se previše zatvorili u svoje osobne interese, da previše gledamo na svoju vlastitu korist, da neprestano govorimo o imati, a da smo zanemarili ono biti, da su nam sporedne stvari postale važne, a one koje su bitne nevažne, da smo zaboravili na stvarne potrebe bližnjih i što je ono što je doista dobro ovog naroda, a vrijeme i snagu trošimo na isprazne stvari. Jedno riječju, biti mudar danas znači prepoznati izazove za kršćansku vjeru, ali i budućnost naroda kojemu pripadamo, i imati budno oko za sve ono što ti izazovi sa sobom nose.
Kako se, međutim, suočiti s tim izazovima? Mudri Sirah nudi rješenje: „Dođite k meni svi koji me žudite i nasitite se plodovima mojim… Tko mene sluša, taj se ne stidi i tko sa mnom radi, taj ne griješi…“ Mudrost, koja počiva u Božjem narodu i koja se u njemu ukorjenjuje, postala nam je dohvatljiva. Bog ju je učinio dohvatljivom! Ona u svakome tko joj ozbiljno pristupa i tko ju traži budi pitanje koje je sasvim drugačije od onoga koje postavlja suvremeni svijet koji, u maniri luđaka koji sebe samoga proglašava Bogom, sebe i svoj interes stavlja u središte stvarnosti zaboravljajući Boga i njegovu volju, a to pitanje glasi: Što Bog želi da učinim? A Bog, on po svom mudrom božanskom promislu svakoga poziva da učini nešto sa svojim životom i u svom životu, jer on sa svakim od nas, kao i sa čovječanstvom u cjelini, ima svoj plan, a taj plan je plan spasenja.
2. Marija – prijestolje Mudrosti
Bog je u jednom trenutku ljudske povijesti, koja je istovremeno i povijest spasenja, zatražio i od Marije da nešto učini, da svoju volju stavi na raspolaganje Njegovoj volji. Ona je to i učinila i zato, uz ostale naslove kojima je častimo, zaslužuje i naslov kojim je u litanijama zazivamo kao prijestolje Mudrosti. Ovaj naslov Marija je zaslužila jer je, podlažući svoju volju Božjoj volji, u svom životu dala prostor Božjoj Mudrosti. Ta Mudrost, koju je Marija primila u svoj život i darovala je svima nama ima konkretno ime: Isus iz Nazareta, Vječna Očeva Mudrost. Marija je svoje srce odgajala da bi bilo spremno na Božji zahtjev odgovoriti: „Evo službenice Gospodnje. Neka meni bude po Riječi Tvojoj!“ Ona nam svojim životom svjedoči da onaj tko u svome srcu i životu dadne prostora Božjoj Mudrosti, po djelovanju iste Božje Mudrosti postaje Božje Dijete, prima posinstvo, kako će to sv. Pavao izraziti u poslanici Galaćanima i u ulomku koji nam je ponuđen kao drugo čitanje. Onaj koji u svome srcu dopusti djelovanje Duha Božjega, prima dar mudrosti i u istome Duhu, u zajednici Božjih sinova i kćeri može klicati: „Abba! Oče!“ Otvaranje Božjoj Mudrosti, Duhu Božjemu, čini nas jačima, spremnima otvoriti se poticajima Duha Božjega i djelovati po tim poticajima.
3. „Što god vam rekne, učinite!“
Potaknuti Božjim Duhom mudrosti, a sa željom da i mi saznamo odgovor na pitanje: Što Bog želi da učinim?, kako u vidu našeg osobnog spasenja, tako i u vidu spasenja svijeta u kojem u živimo jer i to je naša zadaća, ostavili smo svoje svakodnevne obveze i odazvali se Gospodinovom pozivu na ovo slavlje Majke Božje Bistričke. Ovdje smo i kao Crkva i kao narod i kao pojedinci za svadbenim Isusovim stolom s različitim osjećajima. Mnogo puta smo tu s osjećajem praznoga, usahnuloga života. Razlog? Nestalo je vina: vina radosti, vina sreće, vina uzajamnog povjerenja, vina ljubavi. Nema više strpljenja, nema razumijevanja, nema snage. Bez daha smo. Nedostaje nam vina u tolikoj mjeri da počinjemo misliti da ne možemo više dalje. Kako je ovaj osjećaj ponekad tako jako prisutan u našem kršćanskom životu, u svijetu, u društvu! Gdje nam je čežnja za Bogom? Gdje nam je oduševljenje za vjeru? Gdje nam je radost biti kršćanin? Gdje nam je sreća poznavati Boga i služiti Mu? Što učiniti kad su posude našega života prazne, kad su sve mogućnosti iscrpljene?
Srećom ovdje u Mariji Bistrici je, kao i u Isusovo vrijeme u Kani Galilejskoj, već više od tri stoljeća prisutna Marija, Majka Božja Bistrička. Ona osjeća tu našu prazninu. Ona zna što nam nedostaje. Ona sudjeluje u našoj nemoći. Ona se nada i vjeruje i traži od nas povjerenje. „Što god vam rekne, učinite!“ Isusova riječ je, danas kao i jučer, kratka i jasna: „Napunite posude vodom!“ Voda označava ono što čini naš svakidašnji život i ono za što se mi iz dana u dan mučimo i radimo. Napuniti posude vodom znači povjeriti Isusu sve ono što imamo. Do vrha moraju biti pune posude napunjene s onim što imamo. Možda je to što imamo malo. Nije važno. Važno je samo to da Njemu, Vječnoj Očevoj mudrosti, prepustimo sve. Prepustimo mu svoja ograničenja i svoje ranjivosti, svoje pogreške i slabosti, svoje malodušje i svoja neugašena nadanja. Napunimo na Gospodinovu zapovijed svoje posude svojim suzama ili svojim strahovima, svojim razočaranjima ili svojim žalostima. Prelijmo u te vrčeve Božje mudrosti, strpljivosti i ljubavi, sve ono što nas opterećuje, što nas prigiba i od čega hramamo i što naš život čini teškim. Ulijmo u vrčeve ustajalu vodu svojih muka i briga! Dajmo mu svu našu brigu, sve naše boli.
Marija nas, svojim pogledom koji uočava što nam nedostaje i svojim pozivom: „Što god vam rekne, učinite!“, uči da Isus može promijeniti naš život ako mu se otvorimo, ako ga poslušamo, ako u svom životu damo prostora Njegovoj riječi i Njegovom Duhu, Njegovoj Mudrosti. Tada sve počinje svijetliti u novom svjetlu. Tada sve poprima svoju veću važnost i novu kvalitetu. I tada sve postaje ukusno. Novo vino je bolje od staroga! Isus donosi život, život u punini. Vjerovati Njemu i u Njega znači priznati da On može sve učiniti, da mu ništa nije nemoguće. Vjerovati u Isusa znači spoznati da je On tu, da je dobar, da nas ljubi bezuvjetno, da liječi našu lomljivost i prašta nam grijehe. Vjerovati u Isusa znači predati se Njegovoj dobroti i Njemu se prepustiti s punim povjerenjem.
4. Najsvjetliji lik Crkve u Hrvata
Slaveći danas svetkovinu Majke Božje Bistričke, moleći njezin zagovor, otvaramo u vjeri svoje srce Gospodinu Isusu i njegovim riječima. Upirući ovdje pogled u Marijin lik, ne možemo previdjeti i lik onoga, koji je blaženu Djevicu Mariju toliko ljubio, njoj hodočastio i njezinom zagovoru povjeravao „križ cijele naše nacije“. U duhu danas proživljavamo onu istu radost koju smo na ovom mjestu doživjeli 4. listopada 1998. kad je na ovome mjestu bl. Ivan Pavao II. svima nama za uzor i zagovornika stavio bl. Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkoga. Blaženi Alojzije je u ovome svetištu bio tako rado viđen hodočasnik, koji je za oltarom u ovome svetištu uzdizao ruke i molio za svoj narod hrvatski, Crkvu, svakog pojedinca i cijeli svijet. I upravo, jer je dopustio da ga Marija vodi k Isusu, mogao je hrabro svojim životom posvjedočiti do prolijevanja vlastite krvi vjernost Isusu Kristu i Katoličkoj Crkvi i ljubav prema Papi i svome hrvatskome narodu.
Koliko li je molitava i poticajnih riječi izišlo iz njegovih usta na ovome mjestu! Blaženi Alojzije Stepinac je našu nebesku Majku Mariju zvao „moćnom zaštitnicom naše drage Domovine Hrvatske.“ U svojoj Duhovnoj oporuci bl. Alojzije je 28. svibnja 1957. zapisao: “Naši su očevi i djedovi upravo posijali Marijinim crkvama čitavu našu domovinu. Njezin sveti lik stajao je na bojnim zastavama naših pređa, kad su polazili u boj “za krst časni i slobodu zlatnu”. Pred Njezinim su svetim likom klečali raskajani, moleći od Boga oproštenje grijeha po zagovoru One, koja je “utočište grješnika”. U Nju su stavljali svoje nade u svim teškim časovima i osobnoga i narodnoga života. Nastavite tradiciju svojih otaca, na što vas uostalom bez prekida opominju i vrhovni poglavari Crkve, kao vrhovni učitelji vjere. Ako budete uvijek iskreno štovali i ljubili Bogorodicu, onda će se i na vama ispuniti ono, što veli mudrac: ‘Tko časti mater svoju, sabire blago.’“
Vjerni oporuci našega blaženika uključimo u svoje molitve danas svoj hrvatski narod, sve one koji su na vlasti i sve nas da budemo odgovorni građani svoje domovine i trudimo se izgrađivati našu domovinu u pravednosti, miru i slozi. Uključimo u svoje molitve i stavimo pred Mariju sve naše obitelji, sve očeve i majke, sve mlade i djecu, sve bake i djedove. Molimo Marijin zagovor da naše obitelju budu mjesta poštivanja života i otvorene Božjim pozivima i nadahnućima njegove božanske mudrosti. Pred Mariju prinesimo i njezin zagovor molimo za sve patnje bolesnih i nemoćnih, svih napuštenih i zatvorenika. Molimo s pjesnikom da nam Blažena Djevica Marija „dobra navek’ ostane i da nam zmoli pri Sinu, da od vsega zla obrani, nas i Domovinu“ (D. Domjanić).
Poznata, ali i uvijek rado moljena molitva, koju je blaženi Alojzije Stepinac izrekao 7. srpnja 1935. u svojoj zavjetnoj propovijedi, neka bude i ostane naša molitva i naš zavjet:
šumile rijeke naše,
dok se bude pjenilo sinje more naše.
Vjerni dok se budu zelenile livade naše,
dok su budu zlatile njive naše,
dok se budu sjenile tamne šume naše,
dok bude mirisalo cvijeće domovine naše. Amen.”