Na Svjetski dan siromaha u nedjelju, 15. studenog, dubrovački biskup i imenovani riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić predslavio je misu u katedrali Gospe Velike u Dubrovniku. Na misi su sudjelovale i ravnateljica Caritasa Dubrovačke biskupije Sanja Šanje i zamjenica ravnateljica Marija Đurović, a prilog za milostinju je bio namijenjen siromašnima.
Tumačeći evanđeosku parabolu o trojici sluga i gospodaru koji im je dao talente mons. Uzinić je izdvojio tri naglaska i o njima u propovijedi više govorio, a to su: gospodar, sluge i talenti. Spomenuo se također i blagopokojnog dubrovačkog biskupa mons. Vinka Čubranića koji je preminuo prije 150 godina, te istaknuo i neke misli iz poruke pape Franje uz IV. svjetski dan siromaha. Naglasio je važnost razumijevanja i dijeljenja Isusove vizije kako bi vjernici na najbolji mogući način vršili svoje poslanje.
Gospodar, sluge i talenti
U pojmu gospodara iz parabole može se bez velikih poteškoća prepoznati samog Isusa. On je gospodar iz parabole, „onaj koji je živio ovdje među nama, predao nam određene vrijednosti i otputovao na dalek put prepuštajući nama da s onim što nam je povjerio radimo i s tim živimo, mijenjamo svijet koji je naše poslanje“, kazao je mons. Uzinić. Dodao je kako Isus nije to učinio da bi, kad se vrati, od nas tražio da mu predamo što smo stekli, nego je to učinio da bi, kad se ponovo vrati, vidio jesmo li i kako smo to što nam je on dao uspjeli upotrijebiti za boljitak svijeta, čovjeka, ljudi.
U slugama je nadbiskup Uzinić prepoznao kršćane. U prvom redu su to bili apostoli, Isusovi prvi učenici, a onda kroz povijest svi koji su prihvatili Isusa Krista, njegovu poruku, evanđelje, kazao je, a onda smo i svi mi koji u nadi iščekujemo njegov ponovni dolazak, kako to ispovijedamo u Vjerovanju.
U biblijskom smislu sluga je onaj koji čini dio gospodarovog domaćinstva, protumačio je nadbiskup. Različit je od najamnika koji su tu da bi dobili plaću. Sluga u biblijskom smislu nije onaj koji ono što čini čini to zbog plaće. Sluga je onaj koji dijeli viziju i interes gospodara, on je član njegova domaćinstva. Neke najvažnije osobe starozavjetne povijesti nose taj časni naziv „sluga Gospodnji“, a i neki novozavjetni pisci poput Pavla sebe nazivaju slugama Gospodnjim. I Blažena Djevica Marija je za sebe upotrijebila taj izraz: Evo službenice Gospodnje. „Sluge su one osobe koje su s gospodarom potpuno povezane, koje s njim dijele njegovo poslanje, njegovu viziju i u koje gospodar ima potpuno povjerenje“, naglasio je mons. Uzinić. „To smo mi, svatko od nas, u svom zvanju i zanimanju.“
150. obljetnica smrti pokojnog dubrovačkog biskupa Čubranića
Dubrovački biskup se u tom kontekstu, kao jednog takvog posebnog sluge, prisjetio i blagopokojnog dubrovačkoj biskupa mons. Vinka Čubranića, čija 150. obljetnice smrti pada na ovaj dan, a koji je svoj život ugradio u dubrovačku Crkvu. Biskup Čubranić (tal. Zubranich) je upravljao Dubrovačkom biskupijom 14 godina, od 1856. godine do smrti u Trstu, 15.11. 1870. godine. Bio je treći u nizu dubrovačkih biskupa iz 19. stoljeća koji je rodom s Kvarnera. Prije njega su to bili biskupi Antun Giuriceo i Toma Jederlinić, kazao je mons. Uzinić te dodao kako „sada Dubrovnik nakon 150. godina šalje Kvarneru svoga biskupa“. Biskup Uzinić je naveo i neke druge točke koje na svoj način povezuju njegovo poslanje biti biskup u Dubrovačkoj biskupiji proteklih desetak godina s načinom na koji je biskup Čubranić bio sluga Gospodnji u Dubrovniku kao dubrovački biskup prije više od desetljeća i pol.
Biskup Čubranić je u svoje vrijeme nastavio rad svog prethodnika, biskupa Jederlinića, kojega je u njegovom nastojanju prekinula iznenadna smrt. To je bio biskup je kupio Biskupsku palaču preko puta katedrale, a koja i danas služi kao biskupska palača dubrovačkih biskupa. Čubranić je bio prvi biskup koji je živio u toj kući. Podsjetimo da je biskup Uzinić prvi biskup koji se zbog želje sugrađana vratio u palaču nakon što je obnovljena nakon potresa. Za vrijeme upravljanja dubrovačkom Crkvom biskupa Čubranića, između ostalog je obavljena kupola katedrale Gospe Velike i krov, a „mi smo u fazi obnove, nismo nažalost završili“, usporedio je nadbiskup Uzinić. U vrijeme biskupa Čubranića izrađen je novi štuko za Padovaninove slike, kao i novi kanonički kor od orahovine (preseljen 1980-ih godina u župnu crkvu u Smokvici) u prezbiteriju, a „mi smo napravili nove korske klupe“. U nedavnoj obnovi prezbiterija vraćena je i stara biskupska katedra, koja je dobila ovakav izgled i bila restaurirana u vrijeme biskupa Čubranića. To su samo neki podaci koji govore o tom biskupu koji je ovdje uime Gospodnje bio sluga Gospodnji, onaj koji je u svom vremenu, a to je bilo vrijeme Prvog vatikanskog koncila (1869.-1870.) na kojem je i on sudjelovao, „dijelio viziju Isusa Krista i pokušavao svojim biskupskim djelovanjem tu viziju prenijeti na one koji su mu bili povjereni“, kazao je mons. Uzinić. Evo, on je samo jedan u nizu, ali svi smo mi na svoj način, u svom zvanju i zanimanju pozvani biti sluge Gospodnje, koje dijele njegovu viziju, oni koji vrše njegovo poslanje.
Zatim je nadbiskup skrenuo pozornost na pojam talent iz parabole. Riječ talent u općoj upotrebi je dobila značenje nečijih sposobnosti. No ovdje se ne radi o tome, jer je svatko dobio talente u skladu sa sposobnostima. Talent ovdje ima drugo značenje. „To je Kristov duh koji nam pomaže razumjeti, a onda i daje milost da možemo ostvariti Kristovo poslanje u svijetu i vremenu u kojem živimo. To je onaj duh koji nam pomaže razumjeti Kristovu viziju i pretvoriti je u svom svakodnevnom djelovanju u konkretni život, konkretna djela“, istaknuo je mons. Uzinić.
Pružimo svoju ruku siromahu
S time je povezao i IV. svjetski dan siromaha, koji kao ideja „proizlazi upravo iz tog Kristovog duha, duha koji je on darovao Crkvi i koji nam pomaže upravo, prihvaćajući Kristovu viziju, primjećivati i otkrivati one koji su najslabiji među nama, kao što je to Krist činio, kako bismo im pružili svoju ruku“, kako to kaže geslo ovogodišnjeg Svjetskog dana siromaha „Pruži ruku svoju siromahu“.
Da bismo mogli pružiti svoju ruku siromahu od temeljne je važnosti, u snazi tog duha koji nam je darovan i koji je onaj istinski talent, otkriti Isusov način i živjeti njegovo evanđeosko siromaštvo, ustvrdio je mons. Uzinić.
Biskup je zatim citirao rečenicu iz poruke siromasima: „Ne možemo se osjećati dobro sve dok je bilo koji član ljudske obitelji zapostavljen i postao sjenom.“ Ispričao je zatim kako ga je ta rečenica podsjetila na jedan događaj iz njegovih srednjoškolskih dana kada ga je njegova pokojna profesorica s. Berhmana Nazor upitala kako je, a on odgovorio da je izvrsno. Profesorica ga je razočarano pogledala i rekla: „Pa kako se možeš osjećati izvrsno u ovom svijetu u kojem ima toliko boli, toliko nesreće, toliko onih koji pate.“ Ako gledamo samo sebe i svoju situaciju možda i možemo reći da smo izvrsno, nastavio je nadbiskup, no ako pogledamo svijet i vrijeme u kojem živimo, to nemamo pravo reći jer bol drugoga treba dotaknuti i mene, siromaštvo drugoga treba dotaknuti i mene. I samo iz tog se može onda krenuti dalje. „A zapravo je to što je Bog primijetio našu bol i patnju, bio razlog da je on u Isusu Kristu odlučio biti jedan od nas, boraviti s nama, da nam je odlučio pružiti ruku, podijeliti s nama tu svoju viziju. Pružanje ruke je ono što se i od nas traži.“
Papa nam u svojoj poruci želi pomoći, kazao je dalje mons. Uzinić, ne samo da primijetimo one kojima smo dužni pružiti ruku ako to zbog svoje ravnodušnosti ne primjećujemo nego nam pokušava pomoći i da nam se ne dogodi da zbog svoje ravnodušnosti ne primijetimo toliko onih koji u ovom svijetu i vremenu pružaju ruku. Zbog toga je izrazio zadovoljstvo što na ovoj misi sudjeluju i „predstavnice našeg Caritasa, koji je jedan od načina na koji naša Crkva pruža ruku u našem gradu, ali ne samo u našem gradu“.
Nadbiskup je zatim pročitao nekoliko misli iz papine poruke o tome da je pružena ruka znak koji izravno upućuje na bliskost, solidarnost i ljubav. „Ovih mjeseci, kada čitav svijet kao da je pokorio virus koji je donosio bol i smrt, očaj i izgubljenost, koliko smo samo ispruženih ruku mogli vidjeti! Pružena ruka liječnika koji se brine o svakom pacijentu i pokušava pronaći pravi lijek. Pružena ruka medicinskih sestara i tehničara koji su i nakon radnog vremena ostajali brinuti se o bolesnima. Pružena ruka zaposlenih u administraciji koji su nabavljali sredstva kako bi što više života bilo spašeno. Pružena ruka ljekarnika pozvanoga odgovoriti na mnoge zahtjeve i izložena opasnosti izravnog kontakta s ljudima. Pružena ruka svećenika koji slomljena srca podjeljuje blagoslov. Pružena ruka volontera koji pomaže onima koji žive na ulici i onima koji, iako imaju krov nad glavom, nemaju što za jesti. Pružena ruka muškaraca i žena koji su radili na pružanju osnovnih usluga i sigurnosti. Mogli bismo navesti i druge pružene ruke i složiti lijepi rukovet dobrih djela. Sve te ruke su prkosile zarazi i strahu samo kako bi pružile podršku i utjehu.“
Ali što je s mojom rukom, rukom mog srca, je li ta ruka otvorena?, tim pitanjem potaknuo je nadbiskup okupljene na promišljanje, te dodao da to ovisi od toga jesmo li duh koji smo primili od Gospodina uistinu prihvatili na način da smo odmah u svojoj svakodnevici krenuli u otkrivanje kako taj duh učiniti doista plodonosnim po svome djelovanju ili smo ga možda neautentičnim kršćanskim životom, zakopali.
Ako ne dijelimo Gospodarevu viziju…
S tim je nadalje povezao razmišljanje o trećem sluzi iz evanđeoskog ulomka, onom koji je svoj talent zakopao. On nije svoj talent zakopao zato što je primio manje od drugih, jer je i on primio ogroman dar, primijetio je mons. Uzinić te dodao kako svatko od prima dar u svom zvanju i zanimanju. „Problem je ako primivši taj dar ne dijelimo Gospodarevu viziju, ako nam se on čini drukčijim nego jest, nekim strogim Bogom kojemu je stalo samo do sebe i svog interesa, a nismo ga otkrili kao onog koji nam se u Isusu Kristu potpuno daje, koji nam je pružio ruku i traži da i mi pružimo ruke jedni drugima“, naglasio je nadbiskup.
U tom pružanju ruke možda može pomoći ulomak iz Knjige mudrih izreka u kojem je opisana jedna vrsna žena, kazao je nadbiskup tumačeći i prvo nedjeljno čitanje. „Ta žena je možda moja majka, moja baka, moja sestra, neka redovnica. To su mnoge žene među nama koje doista znaju na pravi način pružati ruku, od onog pružiti ruku životu koji se u njima rađa do pružanja ruku onima koje susreću na različite načine. No ta žena treba postati Crkva. Ta žena jest Crkva koja se brine za sve svoje, a i sve koji su potrebni. Da bi ona to mogla, mi koji smo dio te Crkve to trebamo otkriti kao svoje poslanje. To je onaj talent duha Isusa Krista koji nam je dan, darovan ne za nas, ne da ga čuvamo nego da ga oplodimo i da ga darujemo svima, počinjući od onih koji su tu negdje pokraj nas a koji trebaju naše otvoreno srce, našu pruženu ruku.“
Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedrali zbor pod vodstvom profesorice Maje Marušić i uz orguljsku pratnju Marka Palčoka.
A.T.
