Poštovana braćo svećenici, redovnički i dijecezanski, radostan sam što zajedno s vama mogu slaviti ovo misno slavlje tijekom kojeg ćemo blagosloviti i posvetiti ulja koje će nas povezati s našim vjernicima, osobito novokrštenicima, krizmanicima i bolesnicima. Ni ove nam nažalost godine ulje neće trebati za ređenje. Tijekom ovoga slavlja, prezbiterij dubrovačke biskupije okupljen oko svoga biskupa želi obnoviti svoje svećeničko zajedništvo, prisjetiti se ustanove svećeničkog reda i osobnog ređenja svakog od nas. Drago mi je da su u zajedništvu s nama naši bogoslovi, dominikanski novaci, sjemeništarci, ministranti i redovnice, a i da su nam se pridružili naši vjernici. Sve srdačno pozdravljam, svima želim dobrodošlicu.
Euharistijsko slavlje s posvetom ulja, koje zbog praktičnih razloga slavimo večeras, jedno je od dvaju euharistijskih slavlja Velikog četvrtka, dana u kojemu se liturgijski prisjećamo dvaju velikih oproštajnih darova Isusa Krista svojoj Crkvi, a po njoj i čitavom čovječanstvu. Ta dva dara međusobno su toliko povezana da ih nije moguće odijeliti. Prvi – svećeništvo, se ostvaruje u drugome – euharistiji, a drugom – euharistiji, je preduvjet prvi – svećeništvo. Svećeništvo nema smisla bez euharistije, a euharistije nema bez svećeništva. Krist nam, premda na drugačiji način, u oba ova dara daruje samog sebe. Kršćansko svećeništvo, ono opće cijelog Božjeg naroda i osobito ono služiteljsko posebno izabranih i poslanih da djeluju „in persona Chirsti Capitis“, dar je samoga Krista, kao što je i euharistija, u kojoj se Isus nalazi otajstveno prisutan, dar u kojemu nam Krist daruje samoga sebe. Budući da ćemo o ovom euharistijskom daru Krista svojoj Crkvi, a po Crkvi i čitavom čovječanstvu, imati priliku promišljati i propovijedati na Misi večere Gospodnje unutar svojih župnih zajednica, a u kojoj ćemo se liturgijski spominjati tog dara euharistijske ljubavi koja ide toliko daleko u svom očitovanju da postaje jestiva, u ovoj prigodi našeg svećeničkog okupljanja pokušati ćemo nešto više reći o onom prvom daru, daru našeg svećeništva.
U prošlosti se dosta isticalo svećeničko dostojanstvo, a ono je bilo naglašeno i stilom našeg života i osobito ugledom koji smo imali unutar društvenih zajednica. I danas je potrebno isticati to naše svećeničko dostojanstvo, ali motiv nije i ne smije biti nekakva društvena povlastica kao što je to bilo u prošlosti, uostalom danas to nije više niti moguće – hvala Bogu na tome – koliko nam motiv treba biti potreba radosnog i ponosnog svjedočenja veličine dara i poslanja koji smo dobili u služenju konkretnom čovjeku u konkretnom vremenu i na konkretnom području koje nazivamo Dubrovačka biskupija. Ponos i radost zbog toga što jesam to što jesam! Ne zato da druge ponizimo ili ih smatramo manje vrijednima. Bože sačuvaj! Upravo obrnuto, naš ponos i radost se nalazi u tome što su nam povjereni da im služimo i služenjem pomognemo biti ono što su pozvani biti činom stvaranja i još više događajem otkupljenja, a pozvani su, zajedno s nama, biti ljubljeni sinovi i kćeri Božje. To je naše veličanstveno poslanje! Mi, naše biti svećenici, dar smo Crkvi i čovječanstvu. Mi, naše biti svećenici, djelovanje je „u osobi Krista, Glave“. Mi, naše biti svećenici, preduvjet je euharistije, ali i mnogim drugim sakramenata. Mi, naše biti svećenici Dubrovačke biskupije ili djelovati na području Dubrovačke biskupije, dar smo ovoj biskupiji i svim ljudima koji je nastanjuju, osobito onima koji se ispovijedaju kao kršćani i katolici. Veliko je to dostojanstvo, ali i veliko poslanje! Čini nam se osobito teškim u ovom vremenu u kojem kao da se sve promijenilo u odnosu na ono vrijeme kad smo imali zagarantiran društveni status koji nas je izdvajao od drugih, davao nam određenu moć. Puno puta smo to loše iskoristili. Danas, između ostalog i zbog toga, kao da je od našeg dostojanstva ostalo malo i ništa. Svatko nas može prozvati, svatko nam se narugati. Često smo, premda nerijetko i vlastitom krivnjom, progonjeni kao divlje zvijeri. Istovremeno je poslanje preraslo naše mogućnosti i naš broj. Trebamo li zbog toga biti žalosni? Trebamo li se obeshrabriti i odustati? Baš naprotiv! Biti i u toj i takvoj situaciji među onima koji su izabrani, među onom šačicom sve starijih i umornijih koja ima zadatak održavati plamen vjere, slaviti euharistiju bez koje bismo umrli, dijeliti sakramente bez koje vjera na ovim prostorima ne bi imala budućnost, prenositi Božji navještaj u ovom vremenu gluhom za Božju riječ, ali ipak neobično potrebnom Boga, njegove milosti i ljubavi, njegovog opraštanja i utjehe, iznimna je povlastica koju nam je Gospodin udijelio, ali i iznimna odgovornost koja se ne da zadovoljiti polovičnošću, kojoj ne trebaju kisela lica, nego treba ponos i radost. Zato svatko od nas može i treba čitati Izaijino proroštvo: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ i nakon toga čitanja reći s Isusom: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“.
Današnja liturgija nas, za utjehu i novi polet, osobito u našoj specifičnoj svećeničkom poslanju i pomazanju za suočavanje sa siromaštvom besmisla, zatočenosti grijehom, neurednog života, loših navika, ovisnostima i duhovnog sljepila, šalje na izvor našeg svećeničkog dostojanstva i poslanja, i to u dvostrukom smislu.
U prvom redu nam liturgijskim čitanjima želi pokazati Isusa Krista kao izvor i uzor našeg svećeništva. On je onaj na kojega se prvenstveno odnosi Izaijino proročanstvo, onaj na kojega je Duh Sveti sišao, pomazao ga „svetim … svojim uljem“ o kojemu pjeva psalmist i poslao biti blagovjesnikom siromaha, iscjeliteljem slomljenih srca, donositeljem slobode i oslobođenja. Izvršenjem te njegove zadaće, koja je svoj vrhunac imala u ljubavi o kojoj je progovorila Knjiga otkrivenja, svi su kršćani učinjeni „kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu“, ali mi, služiteljsko svećeništvo, participiramo na osobit način na njegovom svećeništvu, ali ne za nas i našu osobnu promociju i korist – bojim se da smo se često tako znali postavljati – nego s vrlo jasnom zadaćom da budemo oni koji će nastaviti njegovo poslanje u svijetu, vremenu i prostoru koji su nam povjereni.
Osim ovog povratka Isusu Kristu, izvor i uzoru našeg svećeništva, današnja liturgija nas obnovom svećeničkih obećanja vraća na izvor i početak našeg osobnog svećeništva, spominjući se one naše mladomisničke povezanosti s Isusom i suobličavanju njemu kroz odricanje od samih sebe kako bismo mogli biti vjerni djelitelji njegovih otajstva, osobito euharistije. Sjećamo li se još uopće dana svoga ređenja i onoga što smo tad obećali? Možda nam u tom prisjećanju može pomoći Izjava pod prisegom koju smo potpisivali prije ređenja i kojom smo izjavili da bez ikakve izvanjske prisile i straha, svjesno i slobodno, želimo primiti sveti red vjerujući da nas je Bog uistinu pozvao; da su nam poznata sva prava, dužnosti i poteškoće što proistječu iz svetog reda i da sve to primam s iskrenom odlukom da ćemo ih sve, uz Božju pomoć i do kraja svog zemaljskog života, savjesno i predano izvršavati; da dobro shvaćamo što je celibat i da ćemo, s pomoću Božjom, tu crkvenu disciplinu dragovoljno ispuniti i do kraja života čuvati nepovrijeđenom i, na kraju, da smo svjesni obveze poslušnosti i da ćemo se uvijek, prema propisima, poslušno pokoravati svemu što nam naredi zakonita crkvena vlast i što nam nalažu crkveni zakoni i propisi pokazujući svima, riječju i djelom, primjer kreposnog života.
Ne znam koliko smo tada kad smo to potpisivali i na to se zaklinjali bili svjesni toga što potpisujemo, ali znam da sami ništa od toga ne bismo mogli do sada održati i da ništa od toga, kao ni od onoga što ćemo danas ponovo obećati, nećemo moći održati sami. Tko će nam pomoći? Vjernost moja i dobrota bit će s njima i u mom imenu rast će mu snaga“ – kaže psalmist, a prorok i evanđelist dodaju: „Duh Gospodnji na meni jer me Gospodin pomaza (i) posla…“ Otvorimo se Bogu Ocu i njegovom milosnom djelovanju po Duhu Svetomu, kako bismo bili i ostali oni koji „in persona Chirsti Capitis“ djeluju na oslobođenju i posvećenju ovoga svijeta, predvodeći ga u ime onoga i onome koji je „Alfa i Omega … Onaj koji jest koji bijaše i koji dolazi, Svevladar“.