Povodom Dana dubrovačkih branitelja i 20. obljetnice ratnog stradanja hrvatskog juga u utorak, 6. prosinca u dubrovačkoj katedrali misu za poginule branitelje i civilne žrtve rata predvodio je biskup Mate Uzinić. Na misi su se okupili očevi i majke, supruge i djeca, braća i sestre, rodbina, prijatelji i suborci onih koji su tijekom agresije na dubrovačko područje smrtno stradali. U propovijedi biskup Uzinić je govorio o danima stradanja Dubrovnika i njegovoj obrani iako je po svemu bio neobranjiv. Razmišljajući o razlozima napada na Dubrovnik koji nije imao niti jedan vojni objekt i koji je želio mirno živjeti svakodnevicu, biskup Uzinić je ustvrdio kako ne trebaju razlozi mržnji i bezumlju koje je već ranije činilo zlo po cijeloj Hrvatskoj. „Dubrovnik je neprijatelju s lica skinuo sve maske i svijetu pokazao s kim ima posla. I u tom je, usuđujem se to reći, nemjerljiv doprinos ovog grada i njegovih branitelje i stanovnika konačnom oslobođenju svih dijelova Hrvatske. Nažalost, kroz ovih dvadeset godina maske su se opet stavile. Svijet i njegovi politički sudovi zaboraviše tko je bio agresor, a tko žrtva. Žalosno je što i mi sami postajemo žrtva te opće amnezije. Dogodi li se to, dogodi li se da istinu o Vukovaru, Dubrovniku, domovinskom ratu i hrabrim hrvatskim braniteljima ne prenesemo budućim generacijama i dozvolimo drugima da nam pišu povijest, da proglase zločinačkim pothvatom pojedine neprihvatljive i neshvatljive događaje koje, nažalost, nismo spriječiti i potom adekvatno ispitali i kaznili, ponoviti će nam se ono što nam se događalo prije dvadeset godina. Ova naša obilježavanja obljetnica, ove godine je dvadeseta, trebaju nam pomoći da ne zaboravimo,” rekao je dubrovački biskup.
Govoreći o mogućnostima obrane Dubrovnika i cijele Hrvatske pred šestom vojnom sili u Europi biskup Uzinić je istaknuo kako je bio „nemjerljiv doprinos hrvatskih branitelja kojima ovim Danom branitelja Dubrovnika i ovom svetom misom koju namjenjujemo za poginule branitelje Dubrovnika, želimo izraziti svoju duboku zahvalnost i poštovanje.” Veliki doprinos obrani i slobodi grada dali su i njegovi stanovnici koji su, svatko na svom mjestu i u svojoj ulozi, činili ono što su mogli: „Ponekad je to bilo tek dizanje glasa, poput glasa mog predšasnika mons. dr. Želimira Puljića koji je pozivao: Ohrabri se moj narode, a ponekad, nažalost i više od ponekad, i ugrađivanjem vlastitog života u žrtvu ovog grada.” Dubrovački biskup prisjetio se i vatrogasaca i drugih civilnih žrtava rata, te naglasio kako slobode ne bi bilo bez jedinstva hrvatskog naroda. „Bilo je problema i poteškoća, ali nisu li oni razumljivi ako znamo da smo bili poput Davida koji se našao pred Golijatom razoružani i nenaviknuti na oružje;” kazao je biskup Uzinić i dodao: „Zato se u ovom misnom slavlju sa zahvalnošću želimo prisjetiti i tadašnjeg državnog vodstva na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, ali i svih onih koji su svojom podrškom, molitvom, porukama, humanitarnom pomoću u tim teškim trenucima bili blizu ovoga grada, njegovih stanovnika i branitelja.” U odgovoru na pitanje kako se dogodila sloboda neobranjivom gradu, uz sva povijesna obrazloženja, dubrovački biskup je skrenuo pozornost na svece zaštitnike. „Želio bih da se u svom traženju odgovora na ovo pitanje prisjetimo dubrovačke povijesti koja je usko povezana s našim Parcem sv. Vlahom koji se 972., kada su Mlečani planirani napasti Dubrovnik i osvojiti ga, ukazao gradskom svećeniku Stojku za vrijeme molitve i upozorio ga na opasnost i tako spasio grad. Nije, dakle, samo snaga branitelja, jedinstvo grada i naše nacionalno jedinstvo, koje se očitovalo na različite načine, doprinijelo našoj obrani i slobodi, nego je uz sve to i baš zbog toga to bilo i jedinstvo ovog grada s njegovim Parcem, kojemu je na onaj strašni petak 6. prosinca 1991. u pomoć pritekao i sv. Nikola koji se slavio taj dan, ali i naša nebeska majka koju u našoj katedrali slavimo kao Gospu od Porata, a u biskupijskom svetištu u Gospinom polju kao Gospu od Milosrđa. U konačnici, bilo je to jedinstvo s Bogom u molitvi jednog naroda, jer svi smo tad na ratištima i u vlastitim domovima, u crkvama i na trgovima, pred zidovima bola i u skloništima, s molitvom na usnama i krunicom u ruci ili oko vrata, bili svećenik Stojko. I zato smo uspjeli. I zato se dogodilo ono što je vojno gledano bilo nemoguće, zato je obranjeno ono što je bilo neobranjivo.”
Dvadeset godina kasnije s ponosom se može primijetiti Božje djelovanje u obrani Dubrovnika i Hrvatske. „Onda kad se činilo da smo izgubljeni, a u pojedinim trenucima smo to doista i bili, tako da nismo znali kako dalje i što nam je činiti – čuo sam da su neki čak razmišljali, a i dobronamjerno pripremali predaju grada – Bog nas nije napustio nego nas je, kao zalutalu ovcu u evanđelju, potražio, našao i zaštitio od grabežljivih vukova, barbara s istoka koji su na današnji dan bombardirajući grad, njegove mire i palače, željeli skršiti svaki otpor, a uspjeli izazvati tek prkos i odlučnost da grad ne smije pasti. Koliko god da je bilo strašno vidjeti grad kako gori i još strašnije brojiti njegove mrtve i ranjene, to je bio onaj odlučan trenutak u kojemu kao da se sve prelomilo, kao da je ponovo obnovljena svijest ovog grada i njegovih stanovnika koja jedno vrijeme kao da bijaše zaboravljena, a bojim se da danas nakon dvadeset godina ponovo blijedi u našoj svijesti, o tome da jedino Bog – Blažena Djevica Marija, sv. Vlaho, sv. Nikola, branitelji i svi drugi gore nabrojeni su bili samo u njegovoj službi – donosi istinsku utjehu i dokončava ropstvo,” kazao je biskup Uzinić.
O pouci svega što se prije dvadeset godina dogodilo dubrovački biskup je rekao: „Ta pouka je poziv na onaj duh jedinstva koji je u ratu, nažalost ne i u miru, povezivao naše branitelje. Netko sinoć reče da se u ratu stekne u malo dana više prijatelja nego u pet života. Ona je također poziv na jedinstvo ovog grada i svih njegovih stanovnika. Poziv je ona i na jedinstvo i suradnju oko dobra s onima kojima je ovaj narod pred dva dana na četiri godine povjerili ovu državu. Svima nam je, bez obzira na naša politička opredjeljenja, u interesu da vlast koju smo izabrali bude dobra i poštena. I svi smo joj, vodeći se svojom savjesti i kršćanskim načelima, u tome pozvani pomoći. Osobito je, međutim, ovo pouka i poziv na ponovno jedinstvo sa svojim Bogom bez kojeg bi sva druga jedinstva bila tek privid jer bez Boga i jedinstva s njim, kaže Izaija „Svako je tijelo trava, ko cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet, kad dah Gospodnji preko njih prođe”.” Kao dokaz potrebe jedinstva s Bogom naveo je upravo ono što je ostalo od šeste europske vojne sile prije dvadeset godina te je pozvao sve koji grcaju u ekonomskoj krizi da priprave put Gospodinu.