Sudionici prve Ljetne škole teologije u Dubrovniku okupili su 14. srpnja na redovitoj nedjeljnoj euharistiji 15. nedjelje kroz godinu u crkvi sv. Petra na Boninovu večer uoči otvaranja škole. Misno slavlje predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić koji je završnim blagoslovom sudionika blagoslovio i rad škole, a samo misno slavlje namijenio je za uspjeh škole i njezine dobre plodove.
U propovijedi je biskup kazao kako je pročitano evanđelje plod polemičke rasprave između nekog zakonoznanca i Isusa. Zakonoznanca nije zanimao Isusov odgovor, on „pita da Isusa iskuša“. „I naša teološka škola je započela u jednom polemičkom ozračju, no nadam se i da će kao i ova polemička rasprava donijeti dobre plodove“, dodao je biskup.
Odgovarajući na pitanje koji su dobri plodovi polemike između zakonoznanca i Isusa, biskup Uzinić je kazao kako je to izdvajanje onog najvažnijeg iz Svetog pisma, a to su ljubav prema Bogu svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom i ljubav prema bližnjemu kao dopuna i ostvarenje te ljubavi prema Bogu. Uz to, ono dobro što je proizišlo iz ove polemike jest to da je ova polemika Isusa potaknula Isusa da ispriča prispodobu o milosrdnom Samarijancu „koja je poruka o tom tko je bližnji, a koja kaže da je bližnji onaj kojem se učiniš bližnjim“, te možda još važnije „kritika religije Isusovog vremena koja se dala zarobiti u propise i iz vida izgubila čovjeka i njegovo dostojanstvo te kao posljedicu ima to da ranjeni čovjek pokraj puta ostane nezaštićen.“
Kritici religije koja se zarobila u propise a ne vidi čovjeka govori izbor osoba koje je Isus uključio u svoju prispodobu, a one nisu slučajno uzete. Riječ je o svećeniku, levitu i Samarijancu, a biskup ih je u propovijedi povezao s današnjom crkvenom i društvenom zajednicom.
Čovjeka koji je bio ranjen prvo je primijetio neki svećenik, kazao je biskup, te dodao kako u njemu, barem kad je riječ o Katoličkoj Crkvi, danas lako možemo prepoznati nas svećenike i biskupe, hijerarhijsku Crkvu. Što biste rekli da vam se prvi put priča ova prispodoba? Bismo li rekli da će svećenik pomoći ostavljenom pokraj puta ili neće?, zapitao se biskup. „Bogu svaki dan služimo u liturgiji, ali jesmo li sposobni još uvijek vidjeti i Boga izvan liturgije u onima koji su isključeni, onima koji ne pripadaju našoj zajednici, onima prema kojima nas često šalje papa Franjo, a koji se nalaze na rubovima Crkve i društva, na periferijama? Meni se čini da nekad nismo. I to je ono što žalosti“, kazao je biskup Uzinić i nastavio kako su zato i stavljeni u Isusovoj prispodobi na prvo mjesto.
Povezujući levita s odgovarajućim osobama u današnjoj Crkvi, biskup se obratio okupljenim vjernicima rekavši kako ne bi želio da se stekne dojam da on želi kritizirati samo svećenike i biskupe, te ih je pozvao da u tom trenutku sebe prepoznaju u levitu. Levit iz prispodobe može biti teolog, bogoslov, član pastoralnog vijeća, jednom riječju praktični vjernik koji iz nedjelje u nedjelju ide na misu. Bi li praktični vjernik da prolazi pored ozlijeđenog čovjeka pomogao ili ne bi pomogao?, upitao se biskup i nastavio: „Tko će, ako neće vjernik! No mi koji to jesmo znademo da to baš i nije tako. I da mi vjernici – bojim se ponekad baš zato što smo vjernici, a nismo dovoljno razumjeli što to znači biti vjernici – stvari vidimo samo parcijalno, pa tako i one koji trebaju našu ljubav i kojima olako lijepimo etikete alkoholičara, narkomana, pedera, kurve, komunista, ustaše, četnika, migranta, heretika… I zaobiđemo.“
Dodao je i kako nije nevažno primijetiti da je ova polemika u evanđelju započela s pitanjem kako sebe spasiti, kako ja mogu život vječni baštiniti. Bojim se da je to često karakteristika i našeg kršćanstva, da smo se zaustavili na sebi i na onom ‘spasiti dušu svoju’, ustvrdio je biskup Uzinić te dodao kako nije dovoljno ‘spasiti dušu svoju’ jer ako pokušavaš ‘spasiti dušu svoju’ nećeš spasiti ni svoju dušu niti drugoga. Nije dovoljno biti zabrinut za sebe nego treba biti otvoren i za druge, zabrinut i za njih, njihovo dobro i njihovo spasenje, poručio je.
Govoreći o trećem liku kojeg Isus uvodi u priču dubrovački biskup je kazao kako Isus, stavljajući Samarijanca u svoju prispodobu i to kao suprotnost svećeniku i levitu, želi poručiti „da za biti bližnji i u drugom prepoznati bližnjega, čovjek ne mora biti netko ili nešto“. Za biti bližnji i učiniti se bližnjim nije dovoljno znanje, koje je zakonoznanac imao, jer to nije pitanje znanja ili pameti nego je to pitanje srca. Podsjetio je na vječnog Malog princa i njegovu lisicu koja njega i nas ovako uči: „Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno nije vidljivo očima“ (Antoine de Saint-Exupéry , Mali princ). Dodao je tome i misao iz knjige Ponovljenog zakona koja također progovara o tom zakonu upisanom u srce: „Blizu ti je Riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš.“ „Samarijanac ne poznaje Zakon. Ne ide ni u hram niti iz hrama, odnosno ni u crkvu niti iz crkve. Ali on zna što treba učiniti jer mu to govori srce. I čini. Ne zato što je to nešto posebno nego zato što je to po sebi normalno. Ne treba te netko to učiti. Normalno je kad se vidi ranjenog čovjeka zastati i pokušati mu pomoći,“ istaknuo je propovjednik.
Pri kraju propovijedi biskup Uzinić je podijelio s okupljenim vjernicima jedno svoje iskustvo o tome kako je nedavno u šetnji naišao na ranjenu sovu koja se vjerojatno loveći ozlijedila i više nije mogla letjeti. Nazvao je veterinara kako bi vidio može li se išta učiniti da je se spasi. Veterinar mu je naglasio tri stvari: da je sova predator, ubojica, koji nema neprijatelja, da je na vrhu hranidbenog lanca te će sad i sama postati hrana onih koje je do sada lovila; zatim da je se svakako treba čuvati jer je opasna, to je divlja životinja koja će se braniti i vjerojatno će ga ozlijediti ako joj se približi; te ako bi je se nekako i uspjelo spasiti trebalo bi je još otpremiti autobusom do sokolarskog saveza koji je daleko. Uz to i još neke nepovoljne okolnosti, sova na kraju nije spašena.
Taj primjer biskup je uzeo da bi naglasio da se, kada je riječ o ljudima, ne možemo ponašati onako kako sugerira razum i pamet. Ne možemo se pitati tko su ti ljudi nego jesu li oni u potrebi, istaknuo je. Ne možemo se čak niti pitati hoće li nas ozlijediti oni ili oni koji su njih ozlijedili, nego ako su u potrebi mi smo im dužni pomoći. Te ne smijemo nikad voditi računa o troškovima. Za čovjeka koji je u potrebi ništa nije puno. Pa čak ni vlastiti život, kako nam je pokazao onaj pravi Samarijanac – Isus Krist, zaključio je biskup.
Potom je biskup to primijenio i na teologiju rekavši kako teologija nije samo pitanje razuma nego i srca. „Oslobodimo li teologiju od srca ona će postati ideologija, prestat će biti teologija. Nije dovoljna istina, potrebna je i ljubav. Istina bez ljubavi je ništa. Treba i jedno i drugo“, ustvrdio je biskup.
„Ovo evanđelje dodiruje u samo srce kršćanstva,“ istaknuo je dubrovački biskup. „I tu nam u srcu, ne u pameti nego u srcu, postavlja pitanje: kako se odnosimo prema svojim bližnjima? Ne zaboravimo da se onako kako se odnosimo prema bližnjima, odnosimo i prema Kristu jer se ljubav prema bližnjima ne može odvojiti od one prema Bogu i ljubav prema Bogu od one prema bližnjima. Možda se bližnjemu uvijek ne može pomoći. Važno je pokušati“, rekao je biskup Uzinić te dodao: „I važno je znati da i onda kad nam se čini da nas bližnji zaobilaze, da im nije stalo do nas, ima jedan bližnji, jedan Samarijanac koji nas neće zaobići, bez obzira što smo učinili i zašto smo tu gdje jesmo. Taj Samarijanac je Isus Krist…“ Sv. Pavao za njega kaže da je on „Slika … Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja“, ali i onaj u kojemu se „svidjelo Bogu … nastaniti svu Puninu i po njemu“, uz cijenu krvi križa njegova „izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.“
Ljetna škola teologije u Dubrovniku s temom „Teologija u pluralnom društvu“ počinje s radom u ponedjeljak prijepodne.
Angelina Tadić
