Ovo misno slavlje slavimo u ozračju obilježavanja „Dana pobjede – 20. obljetnice oslobođenja hrvatskog juga“, a namjenjujemo ga za 92 civila, 417 branitelja, 11 pripadnika Narodne zaštite i 3 vatrogasaca koji su izgubili živote tijekom jednogodišnje srpsko-crnogorske agresije na naš Grad i biskupiju. U svojim se molitvama želimo sjetiti i svih drugih žrtava Domovinskog rata 1991-1995., a i naše duge i teške povijesti, jer sve su one, na ovaj ili onaj način, cijena naše slobode. Ovim misnim slavljem osobitu molitvenu blizinu i suosjećanje želimo iskazati i invalidima Domovinskog rata i zatočenim hrvatskim braniteljima, osobito onima koji nevini ispaštaju grijehe i zločine drugih, a to suosjećanje proširujemo i na njihove obitelji i obitelji svih poginulih. Ma što god da mi govorili i što god da pokušavali na planu pomirenja, a pokušavati moramo jer drugačije ne možemo i jer svaki sukob u konačnici mora završiti stiskom ruke uz riječi oprosta, njihov gubitak i ono što oni podnose u svakodnevnom životu dokaz je da je dvadeset godina, koliko god da se nama čini da je puno, kratko razdoblje da bi se zaliječile rane. Makar boli manje, sve jedno boli. O tome svi mi koje ne boli, ali s njima želimo suosjećati i želimo im biti podrška, moramo voditi računa. Inače će se dogoditi da njihovu bol hranimo mržnjom i osvetoljubivošću, a mržnja i osvetoljubivost stvara još veće rane, još veću bol. Pokušajmo radije biti oni koji svojim pristupom u njihove živote donose mir i utjehu – to je ona utjeha koju jedinio Krist može dati jer On, „on je mir naš“ – koje će im pomoći da vlastiti gubitak, osjećaj da su se uzalud borili, da su izdani i sl., opraštanjem pretvore u ljubav, a ljubav, vjerujte mi, ljubav liječi sve rane. Istinitost ove tvrdnje najbolje dokazuje sam Krist koji, kako nas uči sv. Pavao u poslanici Efežanima „od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo“.
Polazeći od iznesenog, a s ciljem da nam ovo misno slavlje bude uistinu utješni poticaj za opraštanje koje će ljubavlju zaliječiti rane koje nas i dalje bole, želim iz današnjih liturgijskih čitanje izvući dvije pouke.
Prvu pouku pronalazim u evanđelju koje nam kroz utješnu pouku o potrebi budnosti, a utješna je jer će „onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne“ on sam postati sluga: „Zaista, kažem vam, pripasati će se, posaditi ih za sto pa će pristupiti i posluživati ih“. Koliko god da je današnja evanđeoska prispodoba pouka kojom nas Gospodin želi upozoriti na budnost, koja će nam biti potrebna u nekom budućem trenutku kad on pokuca na vrata našeg života, ono je i poruka o tome što se već dogodilo onima koje je Gospodin našao budne, a to su, uvjereni smo, naša poginula braća i sestre, oni koji nisu dozvolili da ih strah zakoči i učini beskorisnima, nego su, opasanih bokova i upaljenih svjetiljki, pokušali učiniti ono što su, malobrojni i nenaoružani, u tom trenutku mogli učiniti. Jednima je tada biti opasan i s upaljenom svjetiljkom bilo jednostavno ostati u Gradu, drugima boriti se, ne toliko ‘protiv’koliko ‘za’ – iako je često to teško razlučiti – trećima rad na nekom drugom planu i polju. To je bilo ono njihovo služenje u kojem ih je zatekao nenadani Gospodinov dolazak koji se, uvjereni smo, a i zato molimo, sada „na nebesima“ pretvorio u ono „pripasati će se, posaditi ih za sto pa će pristupiti i posluživati ih“.
Drugu pouku pronalazim u prvom čitanju i osobito već spomenutoj rečenici: „On je mir naš“. Prošlo je dvadeset godina od oslobođenja, a mira, onog istinskog unutarnjeg koji nas čini zadovoljnima zbog postignutog i dosegnutog, nema. Zašto je to tako? Uvjeren sam da je to tako zato što smo kroz ovih dvadeset godina ponovo tražili mir uzdajući se u našu dubrovačku diplomaciju – neću ovdje na ovom mjestu reći kako se ona definira – što smo je gradili i gradimo na ljepoti, ne više i sigurnosti, naših dubrovačkih mira, kulture i tradicije u koju se uklapa čak i Festa sv. Vlaha kao svjetska kulturna baština, na moći novca i dobre turističke sezone itd., a nismo to činili i ne činimo kao „sugrađani … svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola i proroka“ kojima je „zaglavni … kamen sam Krist Isus“. Moguće je na različite načine doći do mira. Vidimo kako ti različiti načini postizanja mira funkcioniraju na svjetskoj razini!? Da ne bismo i mi prošli tako i da bismo imali pravi mir, nastojimo shvatiti i, osobito u ovoj Godni vjere, s vjerom prihvatiti, da je jedino Isus Krist „mir naš, … koji od dvoga učini jedno“, a što znači da u njemu nema više podjela na Židove i Grke, odnosno pogane, što se u našem slučaju može prevesti sa Srbe, Crnogorce, Hrvate, katolike, pravoslavce, muslimane, nego da sve ovisi o tome tko je budan i spreman na njegov dolazak čineći dobro u skladu s Božjom voljom, jer On „pregradu razvdojinicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu“.
Neka nas Blažena Djevica Marija, Gospa od Porata, koju častimo u našoj dubrovačkoj katedrali i sv. Vlaho, naš nebeski parac, svojim zagovorom prate da bismo u skladu s tom istinom da je jedino Krist „mir naš“ koju kao kršćani ispovijedamo i u koju vjerujemo, živjeli sve do trenutka Gospodinovog dolaska, da bi nas kad pokuca, makar to ne bilo, kao s našom braćom i sestrama o „prvoj straži“, nego „o drugoj ili o trećoj straži“ on zatekao budne i mogao i nas, zajedno s njima, „posaditi za stol“ i posluživati za svu vječnost.