S uskrsnom pjesmom „Kraljice neba, raduj se“ započela je u ponedjeljak, 20. travnja još jedna večernja molitva pred oltarom Gospe od Porata u dubrovačkoj katedrali koju je predvodio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić s katedralnim župnikom don Marinom Lučićem. Iza kamera molili su katedralni vikar don David Marjanović, generalni vikar don Hrvoje Katušić, a pjesmom je molitvu pratila voditeljica zbora Maja Marušić dok su vjernici sudjelovali putem live streama.
Molila se krunica radosnih otajstava s ulomcima iz evanđelja po Ivanu. Umjesto vjerovanja pročitan je ulomak o Crkvi iz Ispovijesti vjere naroda Božjega sv. Pavla VI., a na kraju je izmoljena i Molitva za sinodu Dubrovačke biskupije i molitva Gospi od Porata.
Prije početka krunice biskup Uzinić se obratio vjernicima rekavši da su ga današnja čitanja iz Svetog pisma potaknula na jedno razmišljanje o molitvi koju je želio podijeliti s vjernicima. Spomenuo je kako Djela apostolska prenose da se prva zajednica suočila s protivljenjem u naviještanju evanđelja, osobito naviještanju Gospodinovog uskrsnuća te je prva zajednica jednodušno Bogu uputila molitvu. To je molitva u kojoj prva Crkva razmišlja o tome što je Bog učinio u povijesti spasenja, nadalje razmišlja o onome što oni sami proživljavaju te što je potrebno da bi mogli nastaviti svoje poslanje. Upravo to što im je potrebno da nastave svoje poslanje pretvaraju u dvije molitve.
Prva molitva je da im Bog pomogne da sa svom smjelošću nastave navješćivati njegovu riječ, a na tu zamolbu odmah se dogodio Božji odgovor, kako kaže sveti pisac: „Pošto se pomoliše protrese se mjesto gdje bijahu sabrani i svi se napune Duha Svetog te stanu navješćivati riječ Božju smjelo“.
Druga molitva je bila da Bog pruži svoju ruku da bude znamenja, ozdravljenja po imenu njegovog svetog sluge Isusa. Tu nije riječ, kazao je biskup, o tome da se dogodi fizičko ozdravljenje koje nikad ne treba biti isključeno iz naših molitava već je više riječ o duhovnom ozdravljenju, odnosno onom rađanju odozgo koje je u noćnom razgovoru Isus razgovarao s Nikodemom. To se da naslutiti u Djelima apostolskim gdje se fizička i druga ozdravljenja spominju nešto kasnije promatrajući u apostolima čudotvorce, ali prije toga naglašavaju nešto drugo, kazao je biskup, a to je „novi život i nove odnose koje vladaju u crkvenoj zajednici“. Nakon te molitve, kako kažu Djela apostolska, „u mnoštvu onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša“ te im „sve bijaše zajedničko“.
„Nisu ozdravljenja ono na čemu je moguće graditi kršćansku zajednicu i njezino poslanje, ali jest jedinstvo, zajedništvo, ljubav, a ozdravljenja, ako se i dogode, mogu biti nešto što Crkvi pomaže u njezinom poslanju, ali ona ne spadaju u njezinu bit“, istaknuo je biskup Uzinić.
Te je dodao da mi kao vjernici svaki dan ponovno Gospodinu upućujemo svoje molitve, molimo ga za svijet pogođen pandemijom Covida-19, za oboljele, za liječnike, medicinsko osoblje, korisnike i djelatnike staračkih domova i drugi ustanova gdje se skrbi o najpotrebnijima među nama, poput Centra za rehabilitaciju Josipovac na području biskupije. Molimo Gospodina i za ljekarnike, prodavače, transportne radnike, pomorce, poslodavce koji ne znaju kako će preživjeti ovu situaciju i hoće li opstati njihove tvrtke, radnike u strahu za svoju egzistenciju, službenike sigurnosti, političare, ali i biskupe da u ovoj situaciji znaju donositi prave odluke, svećenike i redovnike koji slave mise bez vjernika, redovnice i vjernike koji sve teže podnose nemogućnost sudjelovanja na misi, đake, učitelje i profesore kojima ova situacija nije laka, obitelji posebno disfunkcionalne koje ova situacija dodatno opterećuje, osamljene, prestrašene, bolesne od drugih bolesti osobito one s psihičkim problemima, umiruće i pokojne. I koliko god skupina ljudi spomenemo u molitvi uvijek nekoga ispustimo, kazao je biskup i pozvao da u svoje molitve uključimo i sve one koji su se preporučili u naše molitve, kojima je potrebna naša molitva i sve one koji za nas i s nama mole.
Ovdje je lako uočiti da se naše molitve uvijek temelje na egzistencijalnim problemima koja nas muče i kao da su slični onoj drugoj molitvi koju je prva Crkva uputila Bogu. Nemojmo misliti da je to problem, kazao je biskup, dapače. „Problem bi mogao biti ako se tu zaustavimo te nam to što treba služiti kao pomoć, a ne kao temelj, pa ono što je za nas važno, ali ipak za vjeru i život sporedno, postaje temelj na kojem gradimo život i našu vjeru“, objasnio je biskup. Pritom je spomenuo primjer kad se kaže „najvažnije je zdravlje“ te dodao da to baš i nije tako, jer ako sve gradimo na zdravlju onda je to slab temelj jer će prije ili kasnije zdravlje proći i lako se može dogoditi da budemo razočarani, pa da nam se učini da mi govorimo, a da nas Bog ne čuje. I da nam se sve želje ostvare bez ovog prvog bilo bi površno, nedovoljno. Kao što su, naglasio je, površne naše pobožnosti koje gradimo samo na svojim osjećajima i željama, a ne u traženju Božje volje s nama i za nas. Privremeno se čini da to ima koristi, ali dugoročno od toga nema ništa. To je poput napuhanog balona, koji će prije ili kasnije naići na nešto oštro, ispuhati se ili eksplodirati.
Biskup je podsjetio da je Isus, prema evanđelistima, za svoga života napravio mnogo čuda i znakove pa je na kraju svejedno bio ubijen od onih koji su mu na Cvjetnicu klicali ‘Hosana’, a na Veliki Petak vikali ‘Razapni’.
Na kraju razmišljanja biskup se upitao: Što moramo napraviti da bi naše molitve koje imamo svaku večer bile drugačije? Kazao je da u našu molitvu moramo uvijek uključiti razmišljanje o onome što je Bog učinio, a učinjena je povijest ljubavi Boga i čovjeka. Nadalje, zato je važno u kršćansku molitvu uvijek uključiti i Sveto pismo, jer tek tada možemo, u duhu konkretnih potreba koje su za nas uvijek ponovo znakovi vremena poput ovog što ga sada proživljavamo uputiti molitvu Bogu da nam on kaže što mi možemo i trebamo učiniti kako bismo bili svjedoci onoga što je on učinio za druge pokraj nas. Tada i mi možemo biti u molitvi potreseni Duhom Svetim i postati smjeli svjedoci Božje riječi koja će potaknuti na ozdravljenje ili obraćenje nas samih, a po nama naših obitelji, Crkve, društva, svijeta i vremena u kojem živimo, zaključio je biskup Uzinić.
M.M.V.
