U srijedu, 16. studenog, na groblju na Dančama pokopana je s. Klara (Iva) Benović, franjevka od Bezgrješnog Začeća s Danača i dugogodišnja djelatnica OB Dubrovnik. S. Klara preminula je 13. studenog u samostanu sv. Franje u Zagrebu, odakle je ispraćaj bio u utorak, 15. studenog. Misu zadušnicu na Dančama predvodio je fra Veselko Grubišić, gvardijan franjevačkog samostana Male braće, a prisustvovali su brojni vjernici, časne sestre i obitelj pokojne s. Klare.
U propovijedi je gvardijan Grubišić spomenuo kako se čovjek oduvijek pitao zašto je Bog dopustio da čovjek boluje i pati, te da odgovor na to pitanje možemo pronaći u nadi. „Isus je obećao da će nestati boli, i to je obećao onima koji budu sudjelovali u njegovim patnjama. Njima je obećao jedan drugi svijet koji se ima dogoditi“. Dodao je kako je s. Klara svojim krštenjem, pozivom i životom slijedila Kristov put prema novom svijetu, te da vjeruje kako je sada s Uskrslim i u zajednici sa svim svetima.
U ime zajednice s. Katica Dabo podsjetila je na životni put koji je prošla s. Klara, a u ime obitelji od pokojnice se prigodnim riječima oprostio i neaćak. Sprovodni obred predvodio je don Stanko Lasić, župnik župe sv. Andrije – Pile.
Biografija:
Pokojna s. Klara ( Iva ) rođena je 7. Lipnja 1936. godine u Sovićima, općina Grude u Hercegovini. Odrastala je u uzornoj kršćanskoj obitelji Mate i Cvite (r. Kapular) Benović. U Družbu sestra franjevki od Bezgrješnog Začeća stupila je 10. prosinca 1950. Prve zavjete položila je 19. listopada 1953. godine na Dančama, a doživotne zavjete, 18. listopada 1959. također na Dančama.
Najveći dio svoga redovničkog života živjela je na Dančama i radila na dječjem odjelu bolnice u Dubrovniku. Po tome je pamti veliki broj Dubrovčana. Nekima od njih su ruke i molitva s. Klare bile prvi sigurni oslonac po dolasku na ovaj svijet. U tim, po mnogo čemu nesigurnim danima svoga života na odjelu za nedonoščad, blagi osmjeh i nježni dodir s. Klare bio je njihovo snažno uporište da su dobro došli na ovaj svijet.
Nakon odlaska u mirovinu 1996. s. Klara djeluje u hrvatskoj katoličkoj misiji u Windsoru u Canadi punih četrnaest godina. Ponovo se vraća u Domovinu i živi u našem samostanu sv. Franje u Zagrebu.
U dugotrajnoj i teškoj bolesti sestra Klara je bila iznimno strpljiva. Blago je preminula u Gospodinu.
O s. Klari lijepu anegdotu zapisao je fra Jozo Sopta, predstojnik franjevačkog samostana Pohođenja Marijina u Rožatu. Prenosimo je u cijelosti:
„Sestro Klara, vrijedilo je!
Za života nisam želi povrijediti njezinu skromnost. Sada kada počiva u krilu Očevu ne mogu se ne prisjetiti jedne zgode koja je ovu sestru zauvijek urezala u moje promišljanje o smislu života i poziva jedne redovnice.
Nekoliko godina prije rata, bit će 1988. , dotadašnji kapelan Dubrovačke bolnice fra Anastazije Pavelin je zbog godina i zdravlja otkazao službu. Fra Mate Polonijo i ja smo pristali privremeno preuzet bolničko dušobrižništvo dok biskup ne providi novoga kapelana. Franjevci iz Male braće su bili od osnutka bolnice 1882. redovito kapelani.
Tako me je jedne večeri oko 21 sat nazvala sestra Klara s molbom da što hitnije dođem krstiti jednu beba koja j e bila u smrtnoj opasnosti. Žurno sam pošao u bolnicu na Boninovu, gdje su još uvijek bili neki odjeli, tražeći sestru Klaru.
Našao sam je i uplakane mlade roditelje skrhana od bola nad tek nekoliko dana starim djetetom. S posebnom osjećajima ganuća i očaja sam krstio jedva živo malo stvorenje koje je odmah trebalo biti avionom prebačeno u Zagreb.
Skrhani roditelji su izbezumljeno i bespomoćno slušali sestrine upute kako putovati i gdje se trebaju javiti u bolnici u Zagrebu. Dok sam spremo stvari preko uha sam slušao cijeli razgovor. U jednom momentu je sestra Klara prekinula savjete uz poluglasan šapat: «Ja ću poći s vama».
Što je to značilo otkrio sam tek sutra ujutro.
Išao sam uobičajeno slaviti misu na Danče ujutro u sedam sati. Na povratku s Danača sam na Gracu sreo sestru Klaru. Na licu joj se vidio umor ali i neko svjetlo sjajno u očima. Nakon pozdrava, misleći da se vraća iz bolnice, upitao sam je kako je. Odgovorila je da se vraća iz Ćilipa i da je bila s djetetom i njegovim roditeljima u Zagrebu. Tamo im pomogla oko smještaja u bolnicu.
Nisam dalje ništa pitao nego sam postiđen pred tolikom žrtvom shvatio veličinu te žene – redovnice koja je nekom meni nepoznatom lakoćom učinila tako veliko djelo. Morala je kasno u noć letjeti za Zagreb, cijelu noć biti s roditeljima i djetetom, potom ranom zorom na avion za Dubrovnik. Već prije osam ujutro sam je sreo na Gracu.
Na znam što je bilo dalje s djetetom i njegovim roditeljima. Zacijelo ono nikada neće, kao ni ja, zaboravit ovaj čin dobrote sestre Klare.
Njezina životna priča bi mogla ispuniti debelu knjigu. Ova mala zgoda pokazuje da je dobro birala i da je to što j e poklanjala drugima vrijedno žrtava i odricanja koje je podnijela kao redovnica
Sestro Klara, vrijedilo je ! Počivaj u ljubavi Očevoj!“
Video sa sprovoda možete pronaći ovdje.
Tekst: N.S.
Foto: Župa Velike Gospe Rožat