U župnoj crkvi presvetog Trojstva na Grudi u utorak 25. studenog dubrovački biskup mons. Mate Uzinić slavio je euharistiju za župnika ove župe don Iva Jelinovića i sedam ostalih Konavljana koji su prije 70 godina, u studenom 1944. god., od strane partizana odvedeni na Korčulu te ubijeni.
Na samom početku mise biskup je kazao: Komemoriramo događaj koji se dogodio prije 70 godina, događaj u kojem je zlo još jednom pokazalo svoje lice, događaj u kojem je ubijen župnik ove župne zajednice i sin ove župe don Ivo Jelinović i još sedmero mladih ljudi. Osobito je svirep način na koji je ubijen don Ivo i zapravo taj način govori o neshvatljivoj dubini zla koja se prije 70 godina sručilo na Konavle. (…) Ovo zlo prije 70 godina nije jedino koje se događalo u ovom kraju, nego jedno u nizu, ovo zadnje ste i vi osjetili na svojoj koži. Nalazimo se pred otajstvom zla koje ne možemo razumjeti, ali zato ovim misnim slavljem želimo uroniti u otajstvo ljubavi kojom možemo poništiti zlo, onom ljubavi kojom nas Krist ljubi i kojom smo dužni ljubiti svoje neprijatelje. A nije to lako.“
U propovijedi biskup se prisjetio svih ubijenih: „Prisjećamo se onih koji su na današnji dan prije 70 godina bili pogubljeni na putu od Račišća prema Korčuli, a to su don Ivo Jelinović, Antun Korda, Cvijeto Bratoš, Niko Glavić, Antun Pali, Ivo Palama, Niko Cvjetković i Niko Obradović. Njima u misnom slavlju želim pridružiti sve druge koji su stradali u tom strašnom pokolju koji se oborio na Konavle, svih 286 mladih ljudi koji su čini se samo zato što su, a to je bila optužnica don Ivu, ljubili svoju domovinu morali platiti životom.“ No, naglasio je da unatoč strahoti zla, kršćane tješi vjera koja kaže da se život mijenja, a ne oduzima i da je vječna domovina na nebesima.
Istaknuo je da čovjek često ne shvaća da će prije ili kasnije doći pred Gospodina i da će nam On suditi, ali je i ukazao da pogrešno shvaćanje toga, tj. da neće Bog odrediti kakav je naš kraj, nego će nam suditi po tome što će prepoznati kakvu smo vječnu sudbinu svojim životom mi sami gradili. Izrazio je nadu da „naša pokojna braća i sestre koji su bili žrtve ratova, nasilja, poslijeratnih zločina, a koji su se događali na našem dubrovačkom području, počinjući od Orsule i Dakse pa do ovog događaja koji je završio na Korčuli“ biti prepoznati kao oni koji su u svojoj smrti koja je tako tragična birali ljubav i praštanje, i kroz ljubav i praštanje vječno zajedništvo s Njime. No, istovremeno se upitao kakva je sudbina onih koji su bili njihove ubojice, dajući odgovor: „To nam je teško znati. Ali činjenica da smo saznali od jednog od njih o načinu kako je pokojni don Ivo bio pogubljen govori o tome da je i kod nekih od njih savjest proradila, da su i oni pokušali okrenuti novu stranicu svog života, pokušali se otvoriti Božjem milosrđu. Ja želim u ovom misnom slavlju dok molim za naše pokojnike moliti i za njihove ubojice i kamo sreće da je bilo više ovih koji su se pokajali, jer ne bismo još danas bili u mraku i ne bismo još uvijek bili podijeljeni na ustaše i partizane i ne znam što drugo, a što nas onesposobljava da se možemo kao jedinstven narod u međusobnoj slozi i povezanosti suočiti s aktualnim problemima našeg društva i otvoriti boljoj budućnosti u kojoj brat neće činiti bratu ono što se događalo u našoj prošlosti. Iako ne znam na koji način su završili svi drugi, jesu li našli put do Božjeg milosrđa molimo da su ga našli i da ga pronađu.“
Biskup je kazao da se na zna što je bilo sa svim onima koji su počinili zločine, zna se što se dogodilo s njihovim sustavom i ideologijom koje su gradili u krvi, ubojstvu i smrti svojih bližnjih: „Oni su gradili bratstvo i jedinstvo, prekrasne riječi, tko se s njima ne bi složio, riječi koje djeluju tako divno, ali su to bratstvo i jedinstvo gradili na ubojstvima, na mučenjima, na smrti svoje braće i sestara. I zato su i završili ovakvo. To divno kamenje bratstva i jedinstva se urušilo jer je na lošim temeljima građeno.“ No, u tome je biskup uvidio opomenu i upozorenje i sadašnjem trenutku, kazavši da je potrebno da se kao narod suočimo s događajima iz naše povijesti, i s onima iz prve polovice 40-tih godina prošlog stoljeća i s onima iz druge polovice, te kasnijih, uključujući i 90-te godine. Kazao je i da nam je „Domovina nam je dana kao odgovornost, jer ona nije nešto što trebamo gledati samo na način što ona nama može dati, kako mi nju možemo iskoristiti nego je zadana kao zajednička domovina svih nas da bismo zajednički brinuli o dobru svakog pojedinca i da bismo se svi zajedno pobrinuli da se ove stranice naše povijesti ne zaborave, jer ako ih zaboravimo sigurno će se ponoviti, ali i da nas one ne koče, ne ostavljaju u prošlosti, nego da nas kroz oprost i pomirenje, ako je netko kriv i kroz priznanje što je učinio, dovedu do zajedničke izgradnje bolje sadašnjosti i bolje budućnosti.“
Na kraju euharistijskog slavlja župnik, ujedno i dekan Konavoskog dekanata, don Josip Mazarekić, zahvalio je svima, a posebno dubrovačkom biskupu koji je predvodio misu. Nakon euharistijskog slavlje biskup Uzinić se susret s rodbinom ubijenih.
Don Ivo Jelinović rođen je 6. travnja 1919. godine na Grudi od oca Ante i majke Jele. Za svećenika je zaređen 1943. godine. Bio je župnik u rodnoj župi nepune dvije godine. U listopadu 1944. uhitili su ga partizani te s još sedmero Konavljana odveden je na Korčulu i okrutno ubijen u studenom 1944. godine, u dobi od tek 25 godina života, na cesti od grada Korčule prema Račišću.
Svjedočanstvo o smrti svećenika i mučenika don Iva Jelinovića iznio je dubrovački muzikolog i svećenik, maestro dr. Miho Demović: „Prema samom priznanju jednog partizanskog oficira koji je bio sudionik mučenja, a koji je sve priznao pod stare dane i bolesti, don Ivo Jelinović je bio šiban od strane komunista sve do smrti. Skinuli su ga do gola i šibali na smjene dok nije izdahnuo. Umro je u strašnim mukama i umirao je dugo. Ujutro su ga počeli šibati i onda se smjenjivali nekoliko njih koji su ga tukli, dok nije pred večer umro sav u krvi, ranama i izmrcvaren.“
Šime Zupčić