Ad resugendum cum Christo (Da bi se suuskrslo s Kristom)
1. Da bi se suuskrslo s Kristom, potrebno je umrijeti s Kristom, treba “se iseliti iz tijela i naseliti se kod Gospodina” (2Kor 5, 8). Naputkom Piametconstantem od 5. srpnja 1963. tadašnji je Sveti Uficij odredio “da se vjerno čuva običaj da se tijela preminulih vjernika pokapaju”, dodajući da se spaljivanje (kremiranje) “po sebi ne protivi kršćanskoj vjeri” te da se ne uskraćuju sakramenti ili sprovod onima koji su odlučili da im se tijelo nakon smrti spali, pod uvjetom da ta odluka nije “posljedica nijekanja kršćanskih dogmi, ili posljedica sektaškoga duha, ili pak mržnje protiv katoličke vjere i Crkve”. (1) Ta promjena crkvene discipline zatim je uvedena u Zakonik kanonskoga prava iz 1983. i Zakonik kanona Istočnih Crkava iz 1990.
U međuvremenu praksa kremiranja uvelike se proširila u brojnim zemljama, ali su se istodobno počele širiti nove ideje koje se kose s vjerom Crkve. Nakon što se na odgovarajući način posavjetovala s Kongregacijom za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Papinskim vijećem za zakonske tekstove i brojnim biskupskim konferencijama i biskupskim sinodama istočnih Crkava, Kongregacija za nauk vjere smatrala je korisnim objaviti novi Naputak, s ciljem da se ponovno potvrde doktrinarni i pastoralni razlozi zbog kojih se prednost daje ukapanju tijelâ i izdaju propisi vezani uz čuvanje pepela u slučaju spaljivanja tijelâ.
2. Isusovo je uskrsnuće glavna istina kršćanske vjere, koju se uvijek propovijedalo kao bitni dio vazmenoga otajstva od samih početaka kršćanstva: “predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici” (1Kor 15, 3-5).
Svojom smrću i uskrsnućem, Krist nas je oslobodio od grijeha i dao nam pristup novomu životu: “da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života” (Rim 6, 4). Nadalje, uskrsli Krist je počelo i izvor našega budućeg uskrsnuća: “Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih… kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni” (1Kor 15, 20-22).
Ako je istina da će nas Krist uskrisiti u Posljednji dan, također je istina da smo, u stanovitome smislu, već uskrsli s Kristom. Krštenjem smo, naime, uronjeni u Kristovu smrt i uskrsnuće i na sakramentalan način njemu pridruženi: “S njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih” (Kol 2, 12). Sjedinjeni s Kristom po krštenju, sudjelujemo već na stvaran način u životu Krista uskrsloga (usp. Ef 2, 6).
Zahvaljujući Kristu, kršćanska smrt ima pozitivno značenje. Crkva u liturgiji moli: “Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnoga boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima”. (2) Smrću duša biva odijeljena od tijela, ali o uskrsnuću Bog će dati nepropadljivi život našemu preobraženom tijelu, ponovno ga združujući s našom dušom. I u našim je danima Crkva pozvana naviještati vjeru u uskrsnuće: “Uskrsnuće mrtvih je vjera kršćanâ: vjerujući to mi smo to što jesmo.” (3)
3. Držeći se veoma drevne kršćanske predaje, Crkva snažno preporučuje da se tijela preminulih pokapa na groblju ili na drugome svetom mjestu. (4)
U spomen na Gospodinovu smrt, ukop i uskrsnuće, otajstvo u svjetlu kojega se očituje kršćanski smisao smrti, (5) pokop je povrh svega najprikladniji oblik za izražavanje vjere i nade u uskrsnuće tijela. (6)
Crkva, koja je kao Majka pratila kršćanina na njegovu zemaljskome putovanju, prikazuje Ocu, u Kristu, dijete njegove milosti i predaje zemlji njegove smrtne ostatke u nadi da će uskrsnuti u slavi. (7)
Pokopom tijela umrlih vjernika, Crkva potvrđuje vjeru u uskrsnuće tijela (8) i želi istaknuti uzvišeno dostojanstvo ljudskoga tijela kao sastavnog dijela osobe s kojom tijelo dijeli povijest. (9) Ne može, dakle, dopustiti stavove i obrede koji uključuju pogrješna poimanja smrti, gdje se smrt shvaća bilo kao konačno uništenje osobe, bilo kao trenutak njezina stapanja s Majkom prirodom ili sa svemirom, bilo kao etapu u procesu reinkarnacije, bilo kao izbavljenje iz “tamnice” tijela. (10)
Osim toga, pokop na grobljima ili na drugim svetim mjestima na prikladan način odgovara pobožnosti i poštivanju koje se duguje tijelima pokojnih vjernika, koji su po krštenju postali hram Duha Svetoga i kojima se, “kao oruđima i posudama, Duh Sveti sveto poslužio da učini tolika dobra djela” .
Pravednoga se Tobiju hvali zbog zasluga stečenih pred Bogom, zato jer je pokapao mrtve, (11) a Crkva smatra pokapanje mrtvih djelom tjelesnoga milosrđa.(12)
Na kraju, pokapanje tijela pokojnih vjernika na grobljima ili na drugim sve-tim mjestima potiče članove obitelji i cijelu kršćansku zajednicu na spomen i molitvu za pokojnike, kao i na čašćenje mučenikâ i svetaca.
Pokapanjem tijelâ na grobljima, u crkvama ili na za to predviđenim mjesti-ma, kršćanska je predaja čuvala zajedništvo između živih i pokojnih te se protivila težnji da se prikriva ili privatizira događaj smrti i značenje koje ona ima za kršćane.
4. Postoje mjesta gdje se iz higijenskih, ekonomskih ili društvenih razloga pribjegava spaljivanju tijelâ. Ako taj izbor nije suprotan izričitoj volji pokojnoga vjernika ili postoji razumna pretpostavka o postojanju iste, Crkva ne vidi doktrinarne razloge zbog kojih bi tu praksu zabranjivala budući da spaljivanje (kremiranje) pokojnikova tijela nema veze s njegovom dušom i ne priječi božansku svemoć da uskrsne tijelo te, stoga, ne predstavlja objektivno nijekanje kršćanskoga učenja o besmrtnosti duše i uskrsnuću tijelâ. (13)
Crkva i dalje daje prednost pokapanju tijelâ jer se time iskazuje veće pošto-vanje pokojnima; ipak spaljivanje nije zabranjeno, “osim ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskomu nauku”. (14)
Ako ne postoje razlozi protivni kršćanskomu nauku, Crkva kod takvoga sprovoda postupa u skladu s odgovarajućim liturgijskim i pastoralnim uputama, pazeći posebno na to da se izbjegne svaki oblik sablazni ili vjerske ravnodušnosti.
5. Kad se iz opravdanih razloga izabere spaljivanje, pokojnikov se pepeo mora redovito čuvati na svetome mjestu, to jest na groblju ili, ako je to slučaj, u nekoj crkvi ili na prostoru koji je mjerodavna crkvena vlast namijenila upravo toj svrsi.
Već od početaka, kršćani su željeli da se kršćanska zajednica spominje svojih pokojnika i moli za njih. Njihovi su grobovi postali mjesta molitve, sjećanja i razmišljanja. Preminuli vjernici dio su Crkve, koja vjeruje u općinstvo “putnika na zemlji, pokojnika koji dovršuju svoje čišćenje i blaženika u nebu; svi oni zajedno čine jednu Crkvu”. (15)
Čuvanje pepela na svetome mjestu može pridonijeti smanjivanju opasnosti da pokojnik ostane uskraćen za molitvu i spomen rodbine i kršćanske zajednice. Na taj se način, nadalje, izbjegava mogućnost zaborava i nedostatka poštovanja, do čega može, prije svega, doći nakon što mine prvi naraštaj, jednako kao i neprilična ili praznovjerna postupanja.
6. Zbog gore navedenih razloga, čuvanje pepela kod kuće nije dopušteno. Samo u teškim i izvanrednim okolnostima, vezanim uz kulturalne uvjete mjesnoga karaktera, ordinarij, u dogovoru s biskupskom konferencijom ili sinodom biskupâ istočnih Crkava, može dati dopuštenje za čuvanje pepela u vlastitome domu. Pepeo, ipak, ne smije biti razdijeljen na više obitelji i potrebno je uvijek zajamčiti poštivanje i prikladne uvjete čuvanja.
7. Da bi se izbjeglo svaku vrstu panteističke, naturalističke ili nihilističke dvosmislenosti, nije dopušteno prosipati pepeo u zrak, na tlo ili u vodu ili na neki drugi način, odnosno čuvati kremirani pepeo kao uspomenu na pokojnika, u komadima nakita ili drugim predmetima, imajući na umu da se za takva postupanja kao razlog izbora spaljivanja ne mogu navoditi higijenski, društveni ili ekonomski razlozi.
8. U slučaju da je pokojnik dopustio spaljivanje i prosipanje vlastitoga pepela u prirodi zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri, sprovod se, sukladno pravu, mora uskratiti. (16)
Vrhovni prvosvećenik Franjo, na audijenciji u kojoj je, dana 18. ožujka 2016., primio nižepotpisanoga kardinala Pročelnika, odobrio je ovaj Naputak, o kojemu se odlučivalo na redovnome zasjedanju ove Kongregacije dana 2. ožujka 2016., i naredio njegovo objavljivanje.
Rim, iz sjedišta Kongregacije za nauk vjere, 15. kolovoza 2016., na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Gerhard kard. Müller
Pročelnik
+ Luis F. Ladaria, DI
Naslovni nadbiskup Thibice,Tajnik
—
Bilješke:
1. AAS 56 (1964.), 822-823.
2. Rimski misal, Predslovlje pokojničko, I.
3.TERTULIJAN, De resurrectionecarnis, 1, 1: CCL 2, 921.
4. Usp. ZKP, kan. 1176, § 3; kan. 1205; ZKIC, kan. 876, § 3; kan. 868.
5. Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1681.
6.Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2300.
7. Usp. 1Kor 15, 42-44; Katekizam Katoličke Crkve, br. 1683.
8. Usp. SV. AUGUSTIN, De cura pro mortuisgerenda, 3, 5: CSEL 41, 628.
9. Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija Gaudiumetspes, br. 14.
10. Usp. SV. AUGUSTIN, De cura pro mortuisgerenda, 3, 5: CSEL 41, 628.
11. Usp. Tob 2, 9; 12, 12.
12. Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2300.
13. Usp. VRHOVNA SVETA KONGREGACIJA SVETOGA UFICIJA, Naputak Piametconstantem, 5. srpnja 1963.; AAS 56 (1964.), 822.
14. ZKP, kan. 1176, § 3; usp. ZKIC, kan. 876, § 3.
15. Katekizam Katoličke Crkve, br. 962.
16. ZKP, kan. 1184; ZKIC, kan. 876, § 3.