Danas, osmi dan po Božiću, slavimo svetkovinu Bogorodice Marije kojom ispovijedamo da je Isus kojega zovemo Krist, a „kojega je … po Duhu Svetom začela kao čovjeka i koji je uistinu postao njezin Sin po tijelu“, istovremeno ostao i „vječni Očev Sin, druga Osoba presvetog Trojstva“ (KKC 495).
Osim što danas slavimo svetkovinu Bogorodice Marije, slavimo i novu, 2016. godinu poslije Isusovog rođenja, koja je u svom velikom djelu i godina Izvanrednog jubileja milosrđa, a u našoj biskupiji i Godina sv. Vlaha, u spomen na 1700. obljetnicu njegove mučeničke smrti. Iako je Nova godina dogovoreni termin tako da se, bez obzira na sva naša slavlja, ništa bitno nije promijenilo u odnosu na jučerašnji dan, ona je ipak važna za naš građanski i naravni ritam života. Zato jedni drugima čestitamo, želimo sreću i blagostanje. Bilo bi lijepo kad bismo isto raspoloženje zadržali tijekom cijele ove godine i kad ne bismo već sutra nastavili sa starim svađama, odnosno kad po našim međuljudskim odnosima, a i po svemu onom drugom što nas muči u ovom vremenu, ova nova godina, ne bi već sutra postala stara.
Možda nam u tome da se to ne dogodi, da nam nova godina već sutra ne postane stara, može pomoći poruka pape Franje za 49. svjetski dan mira koju je naslovio: „Pobijedi ravnodušnost i osvoji mir“, a koju u cijelosti možete pročitati ovdje: http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3752:pobijedi-ravnodu%C5%A1nost-i-osvoji-mir-poruka-pape-franje-za-49-svjetski-dan-mira-1-sije%C4%8Dnja-2016.
Polazeći od izjave: „Bog nije ravnodušan! Bog se brine za čovjeka! Bog nas ne napušta!“, papa Franjo nas u svojoj poruci podsjeća da u našem svijetu, iako živimo „treći svjetski rat u dijelovima“, ima i dosta razloga za nadu. Kao razloge za nadu papa (br. 2) na svjetskoj razini ističe Konferenciju o klimatskim promjenama koja se nedavno održala u Parizu, na crkvenoj razini 50. obljetnicu Drugog vatikanskog sabora kojim je „Crkva … izrazila spremnost uspostaviti dijalog s ljudskom obitelji o svjetskim problemima, kao znak solidarnosti i smjerne ljubavi“, a u nastavku (br. 7) i „mnoge nevladine i dobrotvorne organizacije, unutar i izvan Crkve, čiji se članovi za vrijeme epidemija, prirodnih nepogoda i oružanih sukoba hrabro nose s teškoćama i opasnostima“, zatim „pojedince i udruge koje pomažu migrante … novinare i fotografe koji informiraju javnost o teškim situacijama … kao i one koji se posvećuju obrani ljudskih prava … među njima … i mnogo svećenika i misionara koji … ostaju uz svoje stado … usprkos opasnostima i nevoljama … obitelji (koje se) usred profesionalnih i društvenih teškoća, trude, uz velike žrtve, odgajati djecu tako da nauče plivati protiv struje i poučiti ih vrijednostima solidarnosti suosjećanja i bratstva (ali i) otvaraju svoja srca i domove onima u potrebi kao što su izbjeglice i migranti.“ Papa posebnu zahvalnost odaje „svim pojedincima, obiteljima, župama i redovničkim zajednicama, samostanima i svetištima koji su spremni odgovorili na (njegov) poziv za prihvaćanje jedne izbjegličke obitelji“, a nije zaboravio spomenuti ni „mlade ljude koji se ujedinjuju u ostvarenju djela solidarnosti, i sve one koji velikodušno pomažu svojim bližnjima.“
Vjerujući u „sposobnost ljudskog roda da djeluje zajedno u solidarnosti i … pokaže brigu za … najranjiviju braću i sestre i zaštitu zajedničkog dobra“, papa Franjo upozorava na neke oblike ravnodušnosti koji ugrožavaju mir na zemlji te kao takvi predstavljaju istinsku prijetnju za ljudsku obitelj. Iako ravnodušnost nije ništa novo, prema njemu novo je to što je danas ravnodušnost poprimila globalne razmjere pa možemo govoriti o stanovitoj „globalizaciji ravnodušnosti“.
Globalizacija ravnodušnosti svoj prvi oblik nalazi u društvu koje je „ravnodušno prema Bogu“. „Čovjek je otišao tako daleko da misli da je tvorac samoga sebe, vlastitog života i društva; osjeća se samodostatnim i spremnim ne samo postavljati se na Božje mjesto, već se držati kao da Boga uopće nema.“ Podsjećajući nas na izjave svog prethodnika, pape u miru, Benedikta XVI. koji je kazao da „postoji duboka povezanost između slavljenja Boga i mira među ljudima na zemlji (jer) bez otvorenosti transcendentnome, čovjek lako postaje žrtvom relativizma i teško mu polazi za rukom djelovati po pravdi i zalagati se za mir“, papa Franjo jasno poručuje da su, „zaborav i nijekanje Boga, što ima za posljedicu da čovjek ne priznaje nijedan drugi zakon izvan sebe samoga i za mjerilo uzima samoga sebe, urodili … neizrecivom okrutnošću i nasiljem.“
Drugi oblik ravnodušnosti je ravnodušnosti prema bližnjemu koja se očituje na različite načine. „Ima onih koji su dobro informirani … ali to doživljavaju kao nešto što se njih osobno ne tiče i ne osjećaju suosjećanje.“ Drugi se „zadovoljavaju time da na siromahe i siromašne zemlje svaljuju krivnju za njihove probleme. „I na individualnoj i na zajedničkoj razini ravnodušnost prema bližnjemu, koja je plod ravnodušnosti prema Bogu, izražava se u nezainteresiranosti i nezalaganju, koji samo pomažu produljivanju situacija nepravde i teške društvene neravnoteže (koje) mogu dovesti do sukoba il stvoriti ozračje nezadovoljstva koje prijeti da preraste u nasilje i nesigurnost.“ Osim toga, „nerijetko … ekonomski i politički projekti imaju za cilj osvajanje ili održavanje moći i bogatstva, pa i po cijenu gaženja temeljnih prava i potreba drugih“, a oni su skloni, kada „vide da im se niječu njihova osnovna prava, kao što su hrana, voda, zdravstvena skrb ili rad, … u napasti silom ih se domaći.”
Treći oblik ravnodušnosti, koji također proistječe iz prethodnih dviju, je ravnodušnost koja „se manifestira kao manjak pozornosti prema stvarnosti koja čovjeka okružuje, osobito ako ga se to izravno ne dotiče. … Kao oni koji žive u zajedničkoj kući moramo se zanimati za nju. … Onečišćenje vode i zraka, bezobzirno iskrčivanje šuma, uništavanje okoliša, često su plod čovjekove ravnodušnosti prema drugima, jer sve je povezano. Kao što, jednako tako, čovjekovo postupanje prema životinjama utječe na njegove odnose s drugima.“ „Osim toga, ravnodušnost prema prirodnom okolišu, koja ne mari za deforestaciju, zagađenja i prirodne katastrofe koji iskorjenjuju čitave zajednice iz njihovih ekosistema i stvaraju duboku nesigurnost, na posljetku stvara nova siromaštva i nove situacije nepravde, često s pogubnim posljedicama po sigurnost i socijalni mir.“
Kako to promijeniti? Papa Franjo predlaže put od ravnodušnosti do milosrđa, koji se može i treba dogoditi kroz obraćenje srca. Za primjer nam stavlja samoga Boga koji nije ravnodušan nego nam je prišao puno puta u povijesti spasenja i na osobit način „u svome Sinu Isusu“ u kojemu je „sišao među ljude, utjelovio se i pokazao solidarnost s čovjekom u svemu osim u grijehu.“
„Milosrđe je srce Boga. Zato ono mora biti također srce svih onih koji se priznaju članovima velike obitelji njegove djece.“ „Evo zašto je, nastavlja papa Franjo citirajući bulu Lice milosrđa, ‘za Crkvu i za vjerodostojnost njezina navještaja od presudne važnosti da ona sama živi i svjedoči milosrđe. Vlastitim riječima i djelima mora prenositi milosrđe kako bi dotakla srca svih ljudi i potakla ih da ponovo pronađu put koji vodi Ocu’.“ Jednako tako smo i svi „mi pozvani učiniti od ljubavi, suosjećanja, milosrđa i solidarnosti pravi program života, pravilo ponašanja u našim odnosima s drugima, (a) to zahtjeva obraćenje srca … da Božja milost pretvori naše kameno srce u srce od mesa … kadro otvoriti se drugima s istinskom solidarnošću (koja je) ‘čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo uistinu za sve odgovorni’.“
Solidarnost je, kao moralna krepost i društveni stav, plod osobnog obraćanje koji zahtjeva mnogostruki napor svih u promicanju kulture solidarnosti i milosrđa kako bi se pobijedilo ravnodušnost. Ovo je zadaća osobito onih koji su odgovorni za odgoj i obrazovanje, a to su na prvom mjestu obitelji, zatim nastavnici i odgojitelji u školama i raznim centrima, kao i kulturni i medijski djelatnici koji imaju također odgovornost na polju odgoja i izobrazbe. Ali i svi mi smo, u duhu Jubileja milosrđa, „pozvani prepoznati na koji se način ravnodušnost očituje u našem životu i konkretno pridonijeti poboljšanju svijeta koji nas okružuje, počevši od naših obitelji, susjedstva i radne sredine, kaže Papa potičući sve, a osobito civilno društvo, da učine „konkretne i hrabre geste u korist najranjivijih članova društva, poput zatvorenika, migranata, nezaposlenih i bolesnika.“ Papa nakon toga jasno poručuje da bi te hrabre geste bile poboljšanja uvjeta u zatvorima i ukinuća smrtne kazne, revidiranja zakona o migracijama i olakšavanja njihove integracije, stvaranje dostojanstvenih radnih mjesta i posebna pozornosti prema ženama koje su diskriminirane na radnim mjestima i nekim kategorijama radnika čiji su uvjeti rada opasni, a primanja nisu u skladu s važnošću zadaće koju obavljaju te, na kraju, poboljšavanje uvjeta života bolesnih jamčeći svima pristup zdravstvenoj skrbi i lijekovima.
Izražavajući svima najbolje želje za novu godinu i povjeravajući nas sve zagovoru Blažene Djevice Marije kod svoga Sina Isusa, Kneza mira, Papa, na kraju, poziva političare da obnove svoje odnose s drugim narodima, šaljući im tri važna poziva: 1. „da se suzdrže od uvlačenja drugih naroda u sukobe i ratove“, 2. „na brisanje ili održivo upravljanje međunarodnog duga najsiromašnijim zemljama i 3. „usvajanje politika suradnje koje, namjesto da se priklanjaju diktaturi nekih ideologija, poštuju vrijednosti lokalnih stanovništava i, u svakom slučaju, ne krše temeljno i neotuđivo pravo nerođenih na život.“
Rado se pridružujem ovim papinim pozivima, osobito onom pozivu koji se svih nas tiče, a to je poziv na obraćenje srca koje će nas od ravnodušnosti dovesti do milosrđa, kao što se rado pridružujem i njegovim dobrim željama za novu godinu i osobito molitvama Blaženoj Djevici Mariji, koju danas slavimo kao Bogorodicu, a kojoj dodajem i molitvu sv. Vlahu, našem nebeskom zaštitniku čiji jubilej ove godine slavimo, da nas i novoj godini prate svojim zagovorom kod Isusa Krista, Kneza mira.