Poštovani prijatelji,
žao mi je što je moj intervju u Jutarnjem listu izazvao tako žučnu raspravu, osobito kad je riječ o oprostu – koji za nas kršćane nema i ne može imati alternativu jer: “Oče naš … otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim…” – i o mom pogledu na Domovinski rat. Vezano uz ovo drugo pitanje, a ono je dominiralo u komentarima, mogu vas samo uputiti na dvije propovijedi izgovorene povodu Dana branitelja Dubrovnika koje donosim u privitku.
S poštovanjem!
† Mate
Spomen na dvadesetu obljetnicu napada na Grad, Srđ 2011.
„Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satrtješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53,2-5).
Hodali smo za Isusom na putu njegovog križa koji se prije dvadeset godina stopio s križem jednog naroda – sjetimo se Vukovara, Škabrnje, Borova Naselja i tolikih drugih mjesta i stradanja – ali i s križem grada simbola njegove kulture, s križem Dubrovnika. Sigurno smo primijetili Pilate koji peru ruke, velikosvećenike koji izruguju, mnoštvo, vojnike. Mogli smo čak prebrojiti i udarce bičem, njih 5.000 pretvorenih u topovske projektile od čega čak 600 poslanih 6. prosinca 1991. na samu jezgru grada. I rane, one izvanjske, također nam je moguće prebrojiti: 184 poginula branitelja, 92 civilne žrtve, 15.000 ranjenih, 9 u potpunosti izgorjelih objekata u gradu, 461 oštećena zgrada, 45 rana na Stradunu, 37 na samostanu Male braće itd., pa Konavle, Župa dubrovačka, Rijeka dubrovačka, Dubrovačko primorje… O unutarnjim ranama preživjelih boraca, ranjenika, građana, očeva i majki, supruga i djece, prijatelja i poznanika poginulih i ranjenih branitelja i civilnih žrtava ne možemo niti govoriti. Ipak, ništa od ovog, ni Pilat, ni veliki svećenici, ni mnoštvo, ni vojnici, ni rane, nije ono što bi trebalo duže zadržati našu pažnju. Vidimo i pamtimo, ne da bi se osvetili i mrzili! Mi opraštamo! Vidimo i pamtimo kako se to nikad više ne bi ponovilo! Kako bismo naučili iz prošlosti i znali se drugačije postaviti u budućnosti.
Tko su onda oni koji danas zaokuplja našu pažnju? To su uplakane žene, svi oni koji su suosjećali s ovim gradom, plakali nad njegovim braniteljima i stanovnicima, među kojima osobito želim istaknuti supruge poginulih branitelja i civilnih žrtava i njihovu djecu. To su majke kojima je srce bilo probodeno bolju koju je teško opisati, a među kojima osobito želim spomenuti očeve i majke poginulih branitelja i civilnih žrtava. To su Veronike među kojima sa zahvalnošću želim spomenuti konvoj ‘Libetas’ i sve one koji su ovom gradu i njegovim stanovnicima pružili rubac na kojemu je, uvjeren sam, ostala utisnuta slika Raspetoga. To su Šimuni Cirenci, svi oni koji su pohitali na različite načine da bi ovom gradu pomogli nositi njegov križ, među kojima se, također sa zahvalnošću, ali i iznimnim poštovanjem, želim spomenuti svih branitelje grada, i iznutra i izvana, onih koji su spriječili potpunu okupaciju i onih koji su pomogli u njegovom konačnom oslobođenju. Dakako da ovoj skupini pripadaju svi hrabri stanovnici grada, oni koji su ostali u gradu i s gradom trpjeli i umirali.
Osobito, međutim, našu pažnju zaokuplja sam Raspeti na križu. Zaista ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio, ali on je naše bolesti ponio, naše boli na se uzeo … za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe, na njega pade kazna radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. U njegovom licu, popljuvanom i poniženom, vidimo mnoga poznata lica, osobito lica onih kojih više nema među. U njegovom licu pronalazimo smisao i ovog našeg okupljanja i ove naše molitve jer to njegovo lice i te njegove rane nam kažu da smrt i ukop nisu posljednja postaja, da nakon smrti i ukopa slijedi uskrsnuće. Isus Krist raspeti nije ostao u grobu. Uskrsnuo je. Aleluja! Posljednja postaje je uskrsnuće.
Vidljivo je uskrsnuće u tragovima u ovom ponovno podignutom križu, u hrvatskoj zastavi koja se tako ponosno vijori, gradu koji je gotovo zacijelio sve rane i ponovo sjaji u svom najljepšem svijetlu, u ovom našem okupljanju…
Ali i nije vidljivo uskrsnuće u našim podjelama, međusobnim optuživanjima i prebacivanjima koja ne služe nikome, a ostavljaju veliku mrlju na slavnoj prošlosti ovoga grada, na junaštvu njegovih branitelja i ljudi koji to ne zaslužuju, dapače. Moraju li baš sva naša prisjećanja biti zamrljana nejedinstvom? I zašto dozvoljavamo tom zlom duhu koji nas je pokušao zatrovati podjelom prije dvadeset godina – srećom nije uspio – da ponovo iziđe iz svoje svjetiljke i sije sjeme zla i podjela koje je uzrok svih križeva, svih velikih pataka? Isus je uskrsnuo! Nije ostao na križu. Nemojmo ni mi podjelama ostavljati na križu razapet ovaj grad, njegove ljude, ovaj naš narod hrvatski. Učinimo svojim dostojanstvenim prisjećanjem, a imamo se čime ponositi, svojom sposobnošću pamćenja, ali i iskrenog opraštanja, od ovog našeg prisjećanja na onaj Veliki petak, petak 6. prosinca 1991., nedjelju uskrsnuća, ispunjenu znakovima Uskrsloga.
Neka u ovom našem okupljanju, našem slijeđenju Isusa Krista na putu njegovog križa, kojemu smo danas pridružili križ ovoga grada, njegovih branitelja i svih stanovnika, znakova Uskrsloga bude što više, a onih drugih, znakova podijele, što je moguće manje. Samo to i jedino to daje nam sigurnost da se slične stvari doista više neće ponoviti. Samo to i jedino to je zalog one konačne pobjede kad će Bog biti sve i u svemu, a koju u Došašću čekamo i ispovijedamo kao blaženu nadu: dolazak Spasitelja našega Isusa Krista.
Misa za branitelje – Dubrovnik 2011.
Mnogi se već dvadeset godina pitaju kako je bilo moguće napasti Dubrovnik koji nije imao niti jedan vojni objekt i samo je, nedovoljno svjestan toga tko mu se nalazi u blizini, želio mirno živjeti svoju svakodnevicu. No zar trebaju razlozi mržnji i bezumlju koje je, pod izlikom navodne zaštite ‘golorukog i ugroženog srpskog naroda’, prije napada na Dubrovnik okupiralo veliki dio Hrvatske, protjeralo iz tih dijelova gotovo sve nesrpsko stanovništvo, srušilo brojne kuće, spalilo crkve, obeščastilo križeve, slike, grobove, silovalo, zatočilo i mučilo, a u Vukovaru, Škabrnji, Borovu Naselju i na tolikim drugim mjestima Hrvatske učinilo zločine za koje smo mislili da se nikad više neće ponoviti? Dubrovnik je neprijatelju s lica skinuo sve maske i svijetu pokazao s kim ima posla. I u tom je, usuđujem se to reći, nemjerljiv doprinos ovog grada i njegovih branitelje i stanovnika konačnom oslobođenju svih dijelova Hrvatske. Nažalost, kroz ovih dvadeset godina maske su se opet stavile. Svijet i njegovi politički sudovi zaboraviše tko je bio agresor, a tko žrtva. Žalosno je što i mi sami postajemo žrtva te opće amnezije. Dogodi li se to, dogodi li se da istinu o Vukovaru, Dubrovniku, domovinskom ratu i hrabrim hrvatskim braniteljima ne prenesemo budućim generacijama i dozvolimo drugima da nam pišu povijest, da proglase zločinačkim pothvatom pojedine neprihvatljive i neshvatljive događaje koje, nažalost, nismo spriječiti i potom adekvatno ispitali i kaznili, ponoviti će nam se ono što nam se događalo prije dvadeset godina. Ova naša obilježavanja obljetnica, ove godine je dvadeseta, trebaju nam pomoći da ne zaboravimo.
Mnogi se već dvadeset godina pitaju i još nešto, a to je kako je bilo moguće u uvjetima u kojima smo bili obraniti Dubrovnik, obraniti Hrvatsku i postići konačnu slobodu svakog dijela njezinog teritorija. Zaista kako je bilo moguće ako znamo da smo bili u doslovnom smislu ‘goloruki’ – kako su naši neprijatelji sebe voljeli i vole predstavljati – pred vojskom koja je u to vrijeme uživala glas šeste voje sile u Europi. I kako bolno smiješno zvuči odluka od 25. rujna 1991. godine kojom je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda donijelo odluku o embargu na oružje za cijelo područje bivše Jugoslavije. Sinoć smo na svečanoj akademiji slušali brojne priče o onomu što se događalo od početka listopada i osobito 5. i 6. prosinca 1991., a uz te priče svi smo čuli i nekih drugih priča koje se svode na zaključak da je s vojnog gledišta Dubrovnik, a isto se može reći i za cijelu Hrvatsku, bio neobranjiv. A obranio se. I dočekao potpunu slobodu.
Svi se slažemo da je u tome bio nemjerljiv doprinos hrvatskih branitelja – bez obzira koju su uniformu nosili i kako su se zvali – kojima ovim danom branitelja Dubrovnika i ovom svetom misom koju namjenjujemo za poginule branitelje Dubrovnika, želimo izraziti svoju duboku zahvalnost i poštovanje. Jesu li, međutim, oni bili dovoljni da bi grad koji s vojnog stajališta nije bio obranjiv bio obranjen, a onda i sva okolna područja oslobođena? Vjerujem da ćemo se svi složiti da su uz branitelje svoj veliki doprinos obrani i slobodi ovog grada dali njegovi stanovnici koji su, svatko na svom mjestu i u svojoj ulozi, činili ono što su mogli. Ponekad je to bilo tek dizanje glasa, poput glasa mog predšasnika mons. dr. Želimira Puljića koji je pozivao: Ohrabri se moj narode, a ponekad, i više od ponekad, ugrađivanjem vlastitog života u žrtvu ovog grada. Zato se u ovoj misi želimo sjetiti poginulih vatrogasaca, kao i svih drugih civilnih žrtava rata na našem području.
Je li, međutim, i to bilo dovoljno? Koliko god da nas svih ovih godina pokušavaju uvjeriti u suprotno – to su pokušavali i onim letcima koje su bacali na Dubrovnik i onim montažnim uradcima kojim je nedavno popljuvan dan sjećanja na žrtvu Vukovara – mi znamo da naše slobode ne bi bilo bez jedinstva hrvatskog naroda. Bilo je problema i poteškoća, ali nisu li oni razumljivi ako znamo da smo bili poput Davida koji se našao pred Golijatom razoružani i nenaviknuti na oružje. Zato se u ovom misnom slavlju sa zahvalnošću želimo prisjetiti i tadašnjeg državnog vodstva na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, ali i svih onih koji su svojom podrškom, molitvom, porukama, humanitarnom pomoću u tim teškim trenucima bili blizu ovoga grada, njegovih stanovnika i branitelja. Svi oni su, svatko na svoj način, uspjeli doprinijeti slobodi i ovaj grad biser hrvatske kulture i slobode dovesti zajedno s cijelom domovinom do konačne slobode. Ponekad je to bilo nažalost i uz cijenu velikih žrtava, ali uvijek i sa sviješću koju je odražavala povijest ovog slavnog grada, a koju je kad je sloboda u pitanju u stih salio naš Gundulić poručujući da „sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti“. U ovoj svetoj misi želimo moliti i za vječni pokoj svih onih koji su među njima u međuvremenu preminuli.
No je li i to bilo dovoljno da bi ovaj grad koji je vojno bio neobranjiv bio obranjen? Odgovor je i ovog puta negativan. Kako se onda to dogodilo?
Želio bih da se u svom traženju odgovora na ovo pitanje prisjetimo dubrovačke povijesti koja je usko povezana s našim Parcem sv. Vlahom koji se 972., kada su Mlečani planirani napasti Dubrovnik i osvojiti ga, ukazao gradskom svećeniku Stojku za vrijeme molitve i upozorio ga na opasnost i tako spasio grad. Nije, dakle, samo snaga branitelja, jedinstvo grada i naše nacionalno jedinstvo, koje se očitovalo na različite načine, doprinijelo našoj obrani i slobodi, nego je uz sve to i baš zbog toga to bilo i jedinstvo ovog grada s njegovim Parcem, kojemu je na onaj strašni petak 6. prosinca 1991. u pomoć pritekao i sv. Nikola koji se slavio taj dan, ali i naša nebeska majka koju u našoj katedrali slavimo kao Gospu od Porata, a u biskupijskom svetištu u Gospinom polju kao Gospu od Milosrđa. U konačnici, bilo je to jedinstvo s Bogom u molitvi jednog naroda, jer svi smo tad na ratištima i u vlastitim domovima, u crkvama i na trgovima, pred zidovima bola i u skloništima, s molitvom na usnama i krunicom u ruci ili oko vrata, bili svećenik Stojko. I zato smo uspjeli. I zato se dogodilo ono što je vojno gledano bilo nemoguće, zato je obranjeno ono što je bilo neobranjivo, a mi, zajedno s Izaijom, možemo klicati: „Na visoku se uspni goru blagovjesnice sionska!“ – Zašto ta gora ne bi bila naš Srđ? – „Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! … Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada“. Doista, dvadeset godina kasnije s ponosom možemo primijetiti da na Dubrovniku i cijeloj našoj domovini dogodilo ono o čemu je progovorila liturgija, osobito evanđelje, ovog utorka drugog tjedna došašća. Onda kad se činilo da smo izgubljeni, a u pojedinim trenucima smo to doista i bili, tako da nismo znali kako dalje i što nam je činiti – čuo sam da su neki čak razmišljali, a i dobronamjerno pripremali predaju grada – Bog nas nije napustio nego nas je, kao zalutalu ovcu u evanđelju, potražio, našao i zaštitio od grabežljivih vukova, barbara s istoka koji su na današnji dan bombardirajući grad, njegove mire i palače, željeli skršiti svaki otpor, a uspjeli izazvati tek prkos i odlučnost da grad ne smije pasti. Koliko god da je bilo strašno vidjeti grad kako gori i još strašnije brojiti njegove mrtve i ranjene, to je bio onaj odlučan trenutak u kojemu kao da se sve prelomilo, kao da je ponovo obnovljena svijest ovog grada i njegovih stanovnika koja jedno vrijeme kao da bijaše zaboravljena, a bojim se da danas nakon dvadeset godina ponovo blijedi u našoj svijesti, o tome da jedino Bog – Blažena Djevica Marija, sv. Vlaho, sv. Nikola, branitelji i svi drugi gore nabrojeni su bili samo u njegovoj službi – donosi istinsku utjehu i dokončava ropstvo.
Neka nam ovo što se dogodilo – ne samo prije dvadeset godina nego bezbroj puta u prošlosti – bude pouka. Ta pouka je poziv na onaj duh jedinstva koji je u ratu, nažalost ne i u miru, povezivao naše branitelje. Netko sinoć reče da se u ratu stekne u malo dana više prijatelja nego u pet života. Ona je također poziv na jedinstvo ovog grada i svih njegovih stanovnika. Poziv je ona i na jedinstvo i suradnju oko dobra s onima kojima je ovaj narod pred dva dana na četiri godine povjerili ovu državu. Svima nam je, bez obzira na naša politička opredjeljenja, u interesu da vlast koju smo izabrali bude dobra i poštena. I svi smo joj, vodeći se svojom savjesti i kršćanskim načelima, u tome pozvani pomoći. Osobito je, međutim, ovo pouka i poziv na ponovno jedinstvo sa svojim Bogom bez kojeg bi sva druga jedinstva bila tek privid jer bez Boga i jedinstva s njim, kaže Izaija „Svako je tijelo trava, ko cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet, kad dah Gospodnji preko njih prođe“. Želite li dokaz? Sjetite se onog što se događalo prije dvadeset godina sa ‘cvijetom’ šeste europske vojne sile koja je postala velikosrpska mašinerija i onom što je, između ostalog i na našem dubrovačkom području, od nje ostalo. Zato glas Izaije proroka i danas viče. Viče nama ovdje okupljenima u Dubrovniku na dan molitve, sjećanja i zahvalnosti, viče Hrvatskoj, Europi i cijelom svijetu koji grcaju u ekonomskoj krizi: „Pripravite put Gospodnji u pustinji poravnite u stepi stazu Bogu našemu! Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi! Objaviti će se tada Slava Gospodnja.“