Petog dana devetnice, utorak 4. srpnja, u svetište blažene Marije Petković u Blatu na Korčuli euharistijsko slavlje u dvorištu samostana uz svetište predvodio je don Josip Lebo, župnik župe sv. Mihovila u Vignju, u koncelebraciji s don Željkom Kovačevićem, dekanom Korčulanskog dekanata i župnikom župe Svih svetih u Blatu.
U svojoj propovijedi župnik Lebo je rekao: „Svi se nečega bojimo. Još od onog trenutka kad se Adam skrio od Boga, strah je sastavni dio ljudskog postojanja koji je, kad nije pretjeran, pozitivan jer nam pomaže izbjeći neugodne i opasne situacije i preživjeti u ovom našem nerijetko okrutnom svijetu. Isus zna da je strah općenita pojava i da je kao takav normalan i poželjan. I njega samog će pred mukom i smrću biti strah. Apostoli su se vezali za Isusa i uz njega su u svim događajima. On je za njih Bog i božja moć. I slikom barke na uzburkanom moru opisan je odnos apostola i svih ljudi prema Bogu u vrijeme nedaća. Apostoli se skoro utapaju, a Isus ‘spava’. U strahu ga bude i uplašeni vape. ‘Gospodine, spasi, pogibosmo!’ a Isus im mirno odgovara:’ Što ste plašljivi, malovjerni?’ Tada usta i zaprijeti vjetrovima i moru i nasta velika utiha. A ljudi se u čudu pitali: ‘Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?’“ Također je dodao i kako je apostolima bilo neshvatljivo što Gospodin spava, ali i da njihov vapaj za pomoći pokazuje kako čovjek uvijek u vrijeme nevolja i zala vapi za Bogom i njegovom pomoći, te da kada se događaju zla nevinima čovjek se uvijek zapita kako Bog dopušta takve stvari.
Ispričao je i kako se sličan događaj kao apostolima dogodio i bl. Mariji Propetog koja se trebala po neveri zaputiti po moru od Babine, gdje je poučavala siromašnu djecu težaka, do Prigradice. Toliko je, kazao je, more bilo nemirno da je kapetan odbio plovidbu no na nagovor bl. Marije Propetog otisnuli su se na pučinu. „Marija se s velikom vjerom i pouzdanjem ustane, okrene se bijesnom moru, podigne ruke i reče tiho: ‘U Ime Isusovo umiri se!’ I načini znak svetog križa. U isti čas postane more mirno kao ulje, a lađa je nečujno tiho klizila, kao da je letjela. I tako su sretno, zahvaljujući Bogu, došli u Prigradicu“. Objasnio je kako je blaženica imala potpuno povjerenje u Boga, kako je svoje vapaje upućivala Presvetom Srcu Isusovu, ali i da je nikakve oluje, bolesti i situacije nisu sprječavale da čini velike stvari u ime Božje.
Istaknuo je kako kad nam se događa zlo da tada dolaze u pitanje sva naša povjerenja, pa čak i vjerovanje. Te dodao: „Evanđeoska pouka je ova: ni vjernici u Boga nisu oslobođeni straha, nisu oslobođeni problema svijeta, nisu oslobođeni zala. Oni su u svijetu i snalaze ih sve poteškoće svijeta. Možda bi netko mogao vjerovati, ako vjeruje da će ‘preskočiti’ teškoće svijeta, no to nije istina. Svi smo mi u svijetu i živimo, moramo živjeti teškoće svijeta. Još više, onaj koji je sljedbenik Božji još će bolnije doživljavati sva zla svijeta. Zahvatit će ga sva bol svijeta, križ će svijeta pasti na njegova leđa.“. Ohrabrio je okupljene kazavši kako je bez obzira na sve nedaće Bog uvijek tu, te da nikad ne smijemo izgubiti svoju vjeru koja je put pronalaska izlaza iz svih problema.
Euharistijsko slavlje zaključeno je procesijom kroz vrata milosrđa i zaključnim blagoslovom s relikvijama blaženice, nakon čega je uslijedilo osobno štovanje relikvija. Misno slavlje pjesmom je uveličao župni zbor župe Viganj, koji je ujedno poslije mise u dvorištu samostana izveo prigodni duhovni koncert.
s. Jasminka Gašparović