U rodnim Grljevićima u Hercegovini u četvrtak, 4. studenog pokopano je tijelo umirovljenog svećenika Dubrovačke biskupije don Stjepana (Stipe) Kordića. Misu zadušnicu i sprovodne obrede predvodio je apostolski administrator Dubrovačke biskupije mons. Mate Uzinić. Uz rodbinu i prijatelje na pokopu se, unatoč nevremenu s kišom, okupio veći broj svećenika i vjernika iz Dubrovačke biskupije kao i hercegovačkih svećenika i vjernika među kojima i generalni vikar Mostarsko-duvanjske biskupije don Nikola Menalo.
„Ovdje smo“, kazao je u propovijedi mons. Uzinić,“jer je don Stipe odlučio da njegovo tijelo u ovom mjestu u kojemu je on začet i rođen čeka i uskrsnuće, u zajedništvu s tijelima stanovnika ovog mjesta kojima izražavam sućut i zahvalnost za dar don Stipe, tijelima vaših predaka koji su ovdje živjeli generacijama prije vas, a nadamo se i vaših potomka koji će ovdje živjeti generacijama nakon vas.“
Nadbiskup je spomenuo i kako je ovo u malo vremena treći sprovod svećenika Dubrovačke biskupije koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Izrazio je zahvalnost za brojne svećenike koje je Crkva u Hercegovini u posljednjih pedesetak i više godina darovala dubrovačkoj Crkvi. Također je riječi sućuti uputio mostarsko-duvanjskom biskupu Petru Paliću, koji zbog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine nije mogao biti na pokopu, te biskupu u miru Ratku Periću. Suosjećanje je izrazio i svećenicima Dubrovačke biskupije, djelatnicima Svećeničkog doma i vjernicima Dubrovačke biskupije, osobito onima u župama u kojima je don Stipe vršio svoju svećeničku službu ili kasnije pomagao. Dirljivo je i poticajno bilo čitati oproštajne poruke i pohvale koje su se mogle pročitati na mreži na obavijest o don Stipinoj smrti, kazao je mons. Uzinić i dodao kako se na sve to može reći samo: Bogu hvala!
Izražavajući sućut rodbini pokojnika nadbiskup je kazao da to nije učinio na početku, ali ne zato što ih smatra manje važnim nego zato što je „izbor svakog pravog svećenika da svoju obitelj i rodbinu učini manje važnom, kako bi mu obitelj i rodbina bili oni kojima je poslan“. Zahvalio im je što su pustili don Stipu na njegov put svećeništva i što su ga pratili u njegovim posljednjim tjednima. Dodao je i zahvalnost Covid odjelu Opće bolnice u Dubrovniku za sve napore koje su uložili u pokušaj da spasu don Stipin život, kao i za one napore koje ulažu u spašavanje drugih pacijenata, kojih je nažalost sve više pa je upitno i daljnje funkcioniranje bolničkog sustava. Potaknuo je okupljene da to svima bude poticaj na veću odgovornost u brizi i za sebe i za druge.
Nadbiskup Uzinić je zatim istaknuo kako se „oproštaj od naših pokojnika ne zaustavlja se samo na suosjećanju“ nego su naši sprovodi i „slavlja vjere kojom ispovijedamo da je Isus Krist uskrsnuo, ali i da ćemo i mi suuskrsnuti zajedno s njime“. Podsjetio je na povezivanje u vjeri i molitvi sa svetima i pokojnima uz svetkovinu Svih svetih i Dušni dan. „Promatrajući u svetosti cilj koji je pripravljen i za našega don Stipu, a u nadi da ćemo se jednom u zajedništvu svetih s njim ponovo susresti, danas Bogu upućujemo molitve za pokoj njegove duše“, kazao je mons. Uzinić. To se čini s trostrukim uvjerenjem: da je Bog – milosrdni Bog, da je pokojnik svoj svećenički život živio za Gospodina i za druge ljude te da onaj tko je tako živio nastavlja živjeti s Gospodinom.
Govoreći o prvom i najvažnijem uvjerenju nadbiskup ga je povezao s evanđeoskim ulomkom koji je donio dvije prispodobe o Božjem milosrđu. „To je uvjerenje da je naš Bog, Bog kojemu je pok. don Stipe služio i kojega je propovijedao, milosrdni Bog, Bog koji traži i onu jednu izgubljenu ovcu da bi je našao i kad je nađe zagrlio, stavio na ramena, zapjevao, učinio festu, slavlje.“
Drugo uvjerenje nadbiskup je povezao s prvim čitanjem iz Poslanice sv. Pavla apostola Rimljanima rekavši kako „don Stipe svoj kršćanski, a zatim i svećenički život, nije živio za sebe i svoje sebične interese, nego da ga je, kao i sv. Pavao, živio za Gospodina“. Podsjetio je kako svećenici nisu svećenici za sebe nego da je svećenik „uvijek za druge“. To ne znači da sve čine savršeno nego, poput don Stipe, da sve ono što rade čine „potpuno predano“, sa strašću i željom da i žive i umru za Gospodina. Spomenuo je i kako je don Stipe bio ljut na biskupe, pa i na njega, jer je i nakon umirovljenja želio aktivno služiti u pastoralu ne mogavši prihvatiti činjenicu da zbog staračke dobi ne može to činiti kao nekada. Ipak je nastavio pomagati na druge načine. „Vjerujem da je zato jer je za Gospodina živio i umro za Gospodina i s Gospodinom“, kazao je nadbiskup.
Treće uvjerenje, o kojem je nadbiskup govorio, proizlazi psalma pročitanog na misi, a to je uvjerenje da onaj tko je živio i umro za Gospodina nastavlja živjeti s Gospodinom. Nakon što je psalmist ispovjedio da mu je Gospodin svjetlost i spasenje, da mu je Gospodin štit života, on Gospodinu upućuje molitvu, „za koju vjerujem da je i don Stipina molitva kojom nas tješi i potiče u ovim trenucima oproštaja“, kazao je nadbiskup. A to je molitva da živi „u Domu Gospodnjem sve dane života svoga“, da uživa „milinu Gospodnju i Dom njegov gleda“. Tu molitvu psalmist na kraju pretvara i u ispovijest vjere: „Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih“.
Propovijed je mons. Uzinić završio riječima: „U vjeri da je uživanje ‘dobra Gospodnjega u zemlji živih’ i don Stipina sudbina, izražavam zahvalnost don Stipi za njegov svećenički život i služenje vjernicima Dubrovačke biskupije, a Bogu i njegovoj milosrdnoj ljubavi upućujem molitvu da ga što prije pronađe, zagrli, stavi na ramena, pročisti i uz festu pridruži svojim svetima na nebesima.“
Na životni put pokojnika podsjetio je delegat s ovlastima generalnog vikara Dubrovačke biskupije don Hrvoje Katušić. On je također pročitao sažalnicu bivšeg dubrovačkog biskupa sada zadarskog nadbiskupa i predsjednika HBK mons. Želimira Puljića koji je poželio da molitve za pokoj don Stipove duše pomognu da ga Svemogući pridruži u nebu, i da sve okupljene ispune uskrsnom nadom i utjehom.
Na pokop su pristigli i vjernici iz župa na kojima je don Stipe služio, a uime vjernika župe sv. Nikole u Čilipima riječi oproštaja i zahvalnosti izrekao je vjernik Miho (Mićo) Katušić koji je naglasio kako je pokojnik služio u mnogim župama, ali mu je u Čilipima bilo najteže jer je tamo nakon rata zatekao uništenu župnu kuću i crkvu te je morao sve ispočetka graditi.
Zahvalnost svima na kraju mise izrazio je župnik župe sv. Josipa Radnika u Grljevićima don Ante Čarapina.
Životopis
Stjepan (Stipe) Kordić rođen je 1. svibnja 1940. u Grljevićima u Hercegovini od oca Ante i majke Matije Sopta. Pučku školu polazio je na Širokom Brijegu (nekoć Lištici), a gimnaziju u Dubrovniku. Teologiju je studirao u Zadru i Pazinu, a za svećenika je zaređen u Dubrovniku 27. lipnja 1965. godine.
Pastoralno djelovanje mladi svećenik Kordić je započeo u župi Stravča u kolovozu 1965. godine. Nakon godinu i dva mjeseca preuzeo je župu Čara na otoku Korčuli gdje je ostao četiri godine. Od listopada 1970. bio je župnik župe Donja Vrućica (s Dubom), gdje od prosinca 1974. vršio i službu dekana Pelješkog dekanata. Nakon umirovljenja tadašnjeg župnika u Trpnju don Stipe je u kolovozu 1976. godine preuzeo brigu za župu Trpanj, brinući se i dalje za župu Donja Vrućica.
Nakon Domovinskog rata i oslobođenja Konavala od srpsko-crnogorske okupacije u listopadu 1992. godine don Stipe se s Pelješca vratio u Konavle gdje je postao župnik u opustošenoj župi Čilipi. Uz pomoć vjernika obnovio je crkvu sv. Nikole i ponovno izgradio župnu kuću, koju je okupacijska vojska bila spalila i uništila do temelja. Nakon sedam godina službe u Čilipima don Stipe je otišao iz ove župe i 1999. godine preuzeo brigu za župu Svetog Spasa (danas župa Presvetog Spasitelja) u Mokošici. Tu se pastoralno skrbio i za Termoterapiju, podružnicu Doma umirovljenika Dubrovnik. Godine 2015. proslavio je zlatni svećenički jubilej i nakon toga otišao u mirovinu koju je provodio u Svećeničkom domu u Dubrovniku. U mirovini je pomagao kolegama svećenicima, koliko je mogao, mijenjajući ih po župama kad im je to bilo potrebno. Bio je zaljubljenik u motore, pa je rado blagoslivljao druge motoriste i njihove motore kako bi sigurno vozili i sretno stizali na odredišta. Preminuo je u petak, 29. listopada u Dubrovniku u 82. godini života i 57. godini svećenstva.
A.T.
Fotografije: Svećenički dom – Dubrovnik
