BUDIMO NOVI LJUDI!
Poštovane redovnice i redovnici, braćo svećenici, sestre i braćo u Kristu!
Ušli smo u dane Došašća koji nas pozivaju na budnost i pripravu srca na dolazak Gospodinov. Razmišljajući o Božjoj ljubavi, koja nam se očitovala u utjelovljenju Bogočovjeka Isusa Krista, svoj pogled usmjeravamo ne samo na onaj prošli i onaj budući, konačni, Kristov dolazak, nego bismo željeli svoje srce držati budnim i u toj budnosti prepoznati dolazak Gospodinov ovdje i sad, u konkretnome vremenu i prostoru u kojemu živimo.
1. Mnogovrsni su načini Gospodinova dolaska i pohoda u konkretnome vremenu i prostoru, pri čemu u Godini Caritasa, u koju ulazimo, osobito želim istaknuti prepoznavanje Gospodinovih dolazaka u onima koji su najpotrebitiji, u siromašnima, osamljenima, poniženima i na različite načine isključenima iz društva našega vremena. Dolasci su to koji nas pozivaju na djelotvornu ljubav, solidarnost i požrtvovnost. Uspoređujući Crkvu s tijelom kojemu je glava Krist, a Duh Sveti onaj koji međusobno povezuje i ujedinjuje, oživljava i uvodi u istinu evanđelja, obogaćuje raznolikim darovima udove tijela, sveti Pavao budi nam i svijest o tome kako trpe svi udovi ako jedan ud trpi, a ako je jedan počašćen, i svi su ostali počašćeni (usp. 1 Kor 1, 12–26; Ef 5, 30). Ova svijest o osjećaju udova jednih za druge u tijelu Crkve kojemu je glava Krist, posebno će doći do izražaja na Drugome vatikanskom saboru koji je, pozivajući nas na dijalog i odgovornost, na nov način utisnuo u našu svijest odgovornost Crkve i svakoga pojedinačnog vjernika za svijet u kojemu živimo i njegove goruće probleme. Prema Pastoralnoj konstituciji Drugoga vatikanskog sabora Radost i nadautjelovljena Božja Riječ „po kojoj je sve stvoreno … objavljuje nam ’da je Bog ljubav’ (1 Iv 4, 8) te … da je nova zapovijed ljubavi osnovni zakon ljudskoga savršenstva, pa prema tome i promjene svijeta” (GS 38).
2. Iskustvo potresa i rata, koje smo kao pojedinci i narod prošli, uče nas koliko je važno ovo suosjećanje drugih, kako i koliko je važna djelotvorna ljubav drugih i spremnost na pružanje materijalne, ali i svake druge pomoći. To nam je pomoglo preživjeti u tim teškim okolnostima. Osjetili smo da ljubav doista ne poznaje granice, vjeru, religiju i nacionalnost. Osjetili smo doista da je Bog ljubav po djelatnoj ljudskoj ljubavi kojom smo ljubljeni.
Poučeni ovim iskustvom kako je lijepo bilo biti ljubljen konkretnim djelima ljubavi, sami trebamo postati svjedoci djelatne ljubavi, svjedoci da je Bog ljubav koja nikoga i nikad ne isključuje. Upravo zbog ovoga ne bismo smjeli previdjeti potrebe drugih, bez obzira o kome se i gdje radilo. Nažalost, iskustvo rata i pomoć koju smo primali od drugih, pridonijeli su i iskrivljenomu poimanju karitativne ljubavi i same institucije Caritasa. Dogodilo se da smo Caritas počeli shvaćati isključivo kao instituciju dijeljenja i primanja pomoći, a caritas je puno više od toga. Karitas je djelotvorna ljubav prema bližnjemu u nasljedovanju Isusa Krista, ispunjavanje onoga što Crkva u konačnici jest i želi biti: sakrament spasenja. Crkva nema smisao u samoj sebi, nego najintimniji smisao Crkve, njezina središnja zadaća, temelj i opravdanje jest u tome da unutar određenih povijesno-društvenih okolnosti bude znak Isusove nazočnosti i oruđe Njegova spasiteljskoga i oslobađajućeg djela. Karitas je temeljni kriterij vjerodostojnosti one istine za koju se Crkva zauzima, na koju opominje, koju ponazočuje, koju slavi i koju obećava kao nadu. Karitas je, nadalje, buđenje vlastite svijesti, ali i svijesti onih koji su nam povjereni, o potrebi stavljanja samoga sebe i onoga što imamo na raspolaganje onima koji su potrebiti pokraj nas, a onda i za one koji su daleko od nas, ali im mi svojom djelotvornom ljubavlju možemo prići blizu, možemo pomoći.
3. Različiti su načini na koje možemo pružati svoju pomoć. Do nas stižu vijesti o nesrećama, potresima, poplavama, gladi i žeđi diljem svijeta, ponekad i u našoj domovini. Možemo li ostati nezainteresirani, praviti se kao da nas se to ne tiče? Mnogo puta ne možemo promijeniti njihovu situaciju, ali je možemo ublažiti. Siromašnima koji su pokraj nas, osamljenima, poniženima i isključenima možemo učiniti puno više. Ljudima je ponekad potrebna samo čaša vode, lijepa riječ, spremnost da ih se sasluša. Ističem u ovom prvotnu odgovornost župne zajednice i osobito vas vjernika koji bolje od nas svećenika možete primijetiti one koji su potrebiti i imate mogućnost doći onamo kamo mi ne možemo, učiniti ono što mi ne možemo. Darujte potrebitima malo sebe, darujte malo svojega vremena! Darujte im i nešto od sebe!
Bilo bi potrebno najprije ukloniti uzroke stanja u kojima se mnogi ljudi nalaze. Nekad se to može učiniti, ali ponekad ti uzroci nadilaze našu moć i naše ovlasti. Zar u tim situacijama nećemo učiniti ništa? Uvijek možemo i moramo dignuti svoj glas protiv onih koji su svojim djelovanjem ili nedjelovanjem doveli i dovode druge u stanje materijalne bijede i siromaštva, one kojima je osobna dobit važnija od prava radnika. Gospodarska je kriza ponajprije kriza duha! Svjedoci smo doslovnoga izrabljivanja radnika, koji ponekad žive ispod svake razine ljudskoga dostojanstva. Suočeni smo s krizom, mnogima je teško, ali smijemo li krizu ublaživati zakidajući druge u njihovim pravima, ponižavajući ih u njihovu ljudskome dostojanstvu? Ovo je samo jedna strana problema. Postoje i druge posljedice krize duha koja se očituje u pretjeranome individualizmu, sebičnosti, gramzljivosti, pohlepi, samodostatnosti, ravnodušnosti, hedonizmu, relativizmu. Ovdje trebamo tražiti uzroke korupcije, nepoštivanja propisa, izigravanja zakona! Odavde proizlaze nepravde kojima je posljedica sve veći broj onih kojima je potrebna materijalna pomoć jer ne mogu platiti račune, kupiti lijekove, osigurati ono najnužnije za život, dok se drugi istodobno guše u obilju, vlastitoj bahatosti i samodostatnosti. Kršćanin treba biti čovjek jer ako nije čovjek, nije ni kršćanin! Budimo novi ljudi, ljudi koji se ne zaustavljaju na govoru o Bogu koji je ljubav, nego svjedoče da je Bog ljubav!
Ovi problemi o kojima govorim nisu, nažalost, za nama, nego bi mogli postati još veći uđemo li u Europsku uniju. Uvjeren sam, koliko god se društvene institucije pripremaju to spriječiti, da će našoj biskupiji koja je zemljopisno tako smještena da smo okruženi granicama, ulazak u Europsku uniju donijeti nove izazove – osobito kad su u pitanju izbjeglice i ilegalni useljenici – za koje kao vjernici i Crkva moramo biti pripravni.
4. Sve me ovo ponukalo da ovu godinu u našoj biskupiji proglasim Godinom Caritasa koju ćemo svečano započeti na treću nedjelju Došašća, na Nedjelju Caritasa, 11. prosinca 2011. euharistijskim slavljem u dubrovačkoj prvostolnici s početkom u 18 sati, a zaključiti u listopadu 2012. kad ćemo se pridružiti cijeloj Crkvi i ući u Godinu vjere, koju je najavio papa Benedikt XVI.
Glavna zadaća naših župnih zajednica u Godini Caritasa bit će oživljavanje i ustroj župnih Caritasa, a samim tim i posvješćivanje načela preuzimanja odgovornosti u međusobnim odnosima i radu, nastavak i bolje osmišljavanje postojećih projekata koje provodi biskupijski Caritas. Sve pozivam na otvorenost i suradnju u provedbi projekata koje će biskupijski Caritas predložiti, kako bismo djelotvornom ljubavlju bili iskreni i vjerni svjedoci Isusove ljubavi prema potrebitima u današnjem društvu, svjedoci da je Bog ljubav.
Moleći da u ove dane Došašća obilna rosa Božje milosti orosi vaša srca i da na vas siđe mir Gospodnji, a po vama i u sve krajeve naše biskupije, domovine i cijeloga svijeta, na ovo naše djelo, kao i na sve vas, zazivam obilje Božjega blagoslova i molim zagovor svetoga Vlaha, našega nebeskog zaštitnika, i blažene Marije Propetoga Isusa Petković koja nam svojim životom za druge svijetli kao putokaz u našim nakanama i nastojanjima.
U Dubrovniku, na drugu nedjelju Došašća 2011.
† Mate Uzinić, dubrovački biskup