Poruka za Svjetski dan turizma 2016.

1. “Turizam za sve: promicati sveopću dostupnost” tema je koju je Svjetska turistička organizacija (UNWTO) izabrala za Svjetski dan turizma 2016., koji će se, po običaju, slaviti 27. rujna. Sveta Stolica se priključila toj inicijativi od samog početka, svjesna velike važnosti tog sektora, kao i izazova koje pred nas stavlja i mogućnosti koje pruža za evangelizaciju.
U posljednjih nekoliko desetljeća, broj osoba koje imaju mogućnost korištenja odmora uvelike se povećao. Prema posljednjim statističkim podacima Svjetske turističke organizacije iz 2015. godine, broj dolazaka stranih turista u svijetu iznosi milijardu i 184 milijuna. Taj broj će, prema predviđanjima, do 2030. dosegnuti dvije milijarde. Tomu treba pridodati podatke o još većem broju turista koji se bilježi u turizmu na lokalnoj razini.

2. Uz taj brojidbeni porast, porasla je također svijest o pozitivnom utjecaju turizma na različita područja života, s njegovim brojnim koristima i potencijalima. Ne zanemarujući neke njegove negativne ili dvoznačne aspekte, uvjereni smo da turizam humanizira jer – da spomenemo samo nekoliko pozitivnih obilježja – predstavlja priliku za odmor, mogućnost za međusobno razumijevanje između naroda i kultura, sredstvo za ekonomski razvoj, promiče mir i dijalog, pruža mogućnost za obrazovanje i osobni rast kao i prigodu za susret s prirodom te je ambijent za duhovni rast.

3. Na temelju te pozitivne ocjene i svjesni da su turizam, na poseban način, i slobodno vrijeme općenito “potreba ljudske naravi koja očituje u samoj sebi neospornu vrijednost”(1), moramo zaključiti, oslanjajući se na crkveno Učiteljstvo(2), da turizam nije samo prilika, već mora biti pravo sviju i ne može se ograničiti na određene društvene slojeve ili određena zemljopisna područja. Svjetska turistička organizacija ističe da turizam “predstavlja pravo jednako otvoreno svim stanovnicima svijeta […], i nikakve se prepreke ne smije stavljati na njegovu putu”(3).

Dakle, moguće je govoriti o “pravu na turizam”, koje je zasigurno konkretan izraz prava “na odmor i slobodno vrijeme, što uključuje razumno ograničenje radnih sati i povremene plaćene praznike” priznato čl. 24 Opće deklaracije o ljudskim pravima, usvojene 1948. godine.

4. Međutim, stvarnost pokazuje da ono danas nije dostupno svima i da postoji još uvijek mnogo ljudi koji su i dalje isključeni iz ostvarivanja toga prava.

Prije svega, u mnogim zemljama u razvoju, gdje još nisu osigurane osnovne potrebe, pravo na turizam čini se nečim vrlo dalekim. Govoriti o toj temi može čak izgledati i neozbiljno, premda ta djelatnost može također biti resurs u borbi protiv siromaštva. Ali i u ekonomski najrazvijenijim zemljama postoje značajni dijelovi društva koji nemaju lak pristup turizmu.
Zato se na međunarodnoj razini promiče takozvani “turizam za sve” koji može uživati bilo tko i koji u sebi objedinjuje ideje “dostupnog turizma”, “održivog turizma” i “socijalnog turizma”.

5. Pod pojmom “dostupan turizam” podrazumijeva se napore koji se ulažu kako bi se zajamčilo da turističke destinacije i usluge budu dostupne svima, neovisno o kulturnom profilu, trajnim ili privremenim ograničenjima (fizičkim, mentalnim ili osjetilnim), ili posebnim potrebama koje zahtijevaju, primjerice, djeca ili starije osobe.

6. Pojam “održivi turizam” uključuje nastojanje da ta ljudska djelatnost što je više moguće poštuje kulturne i ekološke raznolikosti mjesta na kojem se provodi, uzimajući u obzir i sadašnje i buduće posljedice. Enciklika pape Franje Laudato si’ može biti od velike pomoći u dobrom upravljanju stvorenim svijetom koji je Bog povjerio čovjeku(4).

7. Pojam “socijalni turizam”, pak, traži da nitko ne bude isključen na temelju različite kulture, manjka sredstava ili zato što živi u manje razvijenim regijama. Među ciljnim skupinama intervencijâ u tome sektoru su mladi ljudi, obitelji s većim brojem djece, osobe s posebnim potrebama i starije osobe, kao što se navodi u Globalnom etičkom kodeksu za turizam(5).

8. Potrebno je, dakle, promicati “turizam za sve” koji je etički i održiv, u kojem se jamči stvarna fizička, ekonomska i društvena dostupnost i izbjegava sve oblike diskriminacije. Takav jedan cilj moguće je postići jedino suradnjom svih: političara, poduzetnika, korisnika kao i udruga koje djeluju na tome području.

Crkva pozitivno ocjenjuje dosadašnje napore poduzete u prilog “turizma za sve”, te inicijative “koja stvarno stavljaju turizam u službu osobnog ostvarenja i društvenog razvoja”(6). Crkva već duže vrijeme nudi svoj doprinos i kroz teorijsko razmišljanje i kroz konkretne inicijative, od kojih su mnoge pionirske, ostvarene unatoč ograničenim materijalnim resursima i s mnogo predanosti, polučivši dobre rezultate.

Neka se zauzimanje Crkve za “turizam za sve” živi i shvaća kao “svjedočanstvo posebne Božje posebne naklonosti prema najmanjima”(7)

Vatikan, 24. lipnja 2016.

Antonio Maria kard. Veglio
Predsjednik

Joseph Kalathiparambil
Tajnik

___________________________________________
(1) Papinsko vijeće za pastoral selilaca i izbjeglica, Smjernice za pastoral turizma, 29. lipnja 2001., br. 6.
(2) Usp. Drugi vatikanski koncil, pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 7. prosinca 1965., 61 i 67; Papinsko vijeće za pastoral selilaca i izbjeglica, Smjernice za pastoral turizma, 6.
(3) Svjetska turistička organizacija, Globalni etički kodeks za turizam, 1. listopada 1999., čl. 7 § 1.
(4) Usp. Franjo, enciklika Laudato si’ o brizi za zajednički dom, 24. svibnja 2015.
(5) Usp. Svjetska turistička organizacija, Globalni etički kodeks za turizam, čl. 7 § 4.
(6) Usp. Papinsko vijeće za pastoral selilaca i izbjeglica, Smjernice za pastoral turizma, 24.
(7) Isto.