(Čitanja: Ez 47, 1-2.8-9.12; Ps 46, 2-3.5-6.8-9; 1 Kor 3, 9c-11.16-17; Iv 2, 13-22)
Posvećena crkva predstavlja Isusa Krista koji je svojom smrću i uskrsnućem postao pravi i savršeni hram Novoga saveza. Zato je blagdan posvete neke crkve zapravo blagdan samog Isusa Krista. Istovremeno je blagdan posvete crkve i blagdan Crkve koja se kao zajednica vjernika u crkvi okuplja da bi slavila euharistiju. Zato u liturgijskom slavljenju blagdan posvete crkve ima prednost pred redovitom nedjelju kroz godinu.
Ovo da je blagdan posvete crkve blagdan Isusa Krista osobito se odnosi na crkvu čiju posvetu danas slavimo. Danas naime slavimo blagdan posvete crkve, zapravo bazilike, koja nosi naziv Presvetog Spasitelja. Tu crkvu je, naravno u njezinom tadašnjem obliku koji se zbog potresa i požara kasnije više puta mijenjao, posvetio papa sv. Silvestar I. na današnji dan daleke 324. godine. Iako su se i prije vjernici okupljali po crkvama, ovdje je riječ o prvoj posvećenoj crkvi koju poznajemo po nazivu bazilika sv. Ivana Latarenskog. Bazilika je poznata po sv. Ivanu zato što je i prije njezine gradnje u njezinoj blizini na ruševinama antičkih termi bila podignuta krstionica posvećena sv. Ivanu Krstitelju, a koja je nama osobito poznata po kasnijem oratoriju sv. Venancija s mozaikom koji prikazuje solinske i istarske mučenike. Sv. Ivan Krstitelj je od dvanaestog stoljeća postao i drugotni naslovnik bazilike, a njemu se kasnije pridružio i sv. Ivan Evanđelist. Bazilika se naziva Lateranska jer je sagrađena na posjedu obitelji Plauci Laterani kojega je, zajedno s Lateranskom palačom, car Konstantin rimskom biskupu darovao nakon Milanskog edikta kojim su kršćani dobili slobodu. Prošle godine prisjetili smo se 1700. obljetnice tog važnog događaja za povijest kršćanstva, ali i cjelokupnu svjetsku povijest. Službeni naziv ove bazilike je: Arhibazilika Presvetog Spasitelja, Svetog Ivana Krstitelja i Svetog Ivana Evanđelista na Lateranu.
Iako je ovo što smo do sada spomenuli važno, sve ovo, uključujući i ono da je ova crkva posvećena Presvetom Spasitelju, ipak nije razlog našeg današnjeg slavlja i osobito nije razlog činjenice da je ovo slavlje liturgijski nadomjestilo redovito slavlje nedjelje kroz godinu. Glavni razlog slavlja posvete ove bazilike je to što je bazilika sv. Ivana Lataranskog istovremeno i katedrala rimske biskupije. I kao što je u svakoj biskupiji katedrala znak jedinstva partikularne Crkve kojoj predsjeda njezin biskup, pa njezinu posvetu slavi cijela partikularna Crkva, tako je zbog univerzalnog poslanja rimskog biskupa koji, kako kaza sv. Ignacije Antiohijski, predsjeda svim vjernicima u ljubavi, rimska katedrala znak jedinstva opće Crkve. Ova katedrala s pravom nosi časni naziv majke i glave svih crkava na svijetu i zato se s pravom njezina posveta slavi kao blagdan koji bi nas trebao još više povezati zajedništvu i ljubavi s rimskim biskupom, papom Franjom.
U kontekstu evanđeoskog ulomak u koji nam je prenio događaj kad je Isus bičem istjerao prodavače iz Hrama, a što je kod njegovih suvremenika izazivalo zbunjenost: „Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?“, ovo razmišljanje o povezanosti u zajedništvu i ljubavi s papom Franjom dobiva novo značenje. Naime, kao što je Isusov oštar nastup u hramu, koji inače odskače od njegovog uobičajenog ponašanja, mnogima izazvao zbunjenost, tako mnogima danas izaziva zbunjenost i nastojanje pape Franje da iz Crkve, možda na malo neobičan način i ne uobičajen za papinsku službu kakvu poznajemo, „istjera“ ono što joj nije svojstveno. Puno je toga što joj nije svojstveno, a s čim su se pokušavali nositi i druge pape, osobito pape našeg vremena. Papa Franjo osobito naglašava, a čini mi se da u tome i najviše vidi uzrok nedovoljnog misionarskog žara i radosnog navještaja evanđelja, da Crkvi nije svojstveno da bude „staklena utvrda“ koja sudi ili dijeli ljude zatvorena „u strukture koje nam daju lažni osjećaj sigurnosti, u norme koje nas pretvaraju u neumoljive suce, u navike u kojima se osjećamo mirni, dok je vani gladno mnoštvo, a Isus nam bez prestanka ponavlja: ‘Podajte im vi jesti’ (Mk 6, 37)“ (EG, 49). I jer upravo ovo nastojanje pape Franje, koje se osobito očitovalo kroz rad Izvanredne biskupske sinode, mnoge zbunjuje oni, umjesto da se s povjerenjem prepuste papinom vodstvu i nastojanjima i da ga prate molitvom što je dužnost svakog katolika, postaju poput Isusovih suvremenika njegovi kritičari i suci. Vratimo li se u ozračju ovog promišljanja na evanđelje, a u njegovom svijetlu i na prvo čitanje, možemo reći da je nesporno da je židovski Hram s onim u što se pretvorio u Isusovo vrijeme bio daleko od onog viđenja Doma Gospodnjeg iz Ezekielovog proročanstva i da mu je trebalo „čišćenje“. Bojim se da ni i Crkva našeg vremena ne uspijeva izgledati kao taj Ezekielovo hram iz kojeg izvire voda koja ozdravlja i oživljava, a to je poslanje Crkve u svijetu i Crkva bi upravo to ozdravljenje i oživljavanje koje je jedino Krist sposoban dati, trebala nuditi ljudima našeg vremena. I zato i njoj treba „čišćenje“, treba joj obnova koju papa Franjo pokušava provesti. Uostalom, to da Crkva treba obnovu, nije ništa novo. Crkva je toliko potrebna obnove da obnovu shvaća kao svoj sastavni dio, svoj atribut: „Ecclesia semper reformanda.“ Ono što, međutim, pokazuje povijest obnova unutar Katoličke Crkve, od grgurovske obove, preko obnove Tridentskog sabora, obnove Drugog vatikanskog sabora – sve su ovo prototipovi uspješnih obnoviteljskih nastojanja unutar Crkve – je da nijedna obnova u Katoličkoj Crkvi ne može uspjeti bez povezanosti s papom kao Petrovim nasljednikom i Isusovim namjesnikom na zemlji. Volio bih da oni koji kritiziraju nastojanja pape Franje i koji ga zbog toga odbacuju, ovoga budu svjesni. Nastave li tako Crkva će se obnoviti, ali oni, kako se to dogodilo i drugima prije njih, neće više biti dio te Crkve.
Evo zašto svaki govor o obnovi Crkve u sebi uključuje i obnovu pojedinaca koji čine Crkvu, a koji su i sami, kako nam je to lijepo objasnio sv. Pavao u ulomku koji nam je naviješten kao drugo čitanje, hram Božji. Uostalom i Isus u evanđelju ne govori o rušenju zidanog Hrama, nego je, kako to objašnjava evanđelist, „on govorio o hramu svoga tijela.“ Istinska obnova Crkve, koja je također pozvana biti hram Božji u ovom vremenu, se ne može dogoditi, ako se ne dogodi naša osobna obnova i obraćenje naših srca (sv. Robert Belarmin), odnosno ako se ne dogodi obnova nas kršćana kao Božjih hramova i hramova Duha Svetoga. Ovo pred svakog od nas stavlja zadaću da danas dok slavimo posvetu Lateranske bazilike, majke i glave svih crkava, poradimo na svom obraćenju i na posveti samih sebe kao Božjih hramova. I što svatko od nas bude više nastojao oko svoga obraćenja i posvećenja nadoziđujući na onom jedinom temeljnom kamenu Isus Kristu i tim postajući njegova vidljiva prisutnost u ovom svijetu i vremenu, to će i Crkva kojoj pripadamo biti bolja i svetija, a tim i sličnija onom Domu Gospodnjem iz kojeg izvire voda koja „sve ozdravi i oživi“, uključujući i one koji su se zbog tko zna kojeg razloga od nje udaljili i otišli na „periferije“, a što je upravo ono na što nas poziva papa Franjo.