Javno predavanje „Crkva nasred Place: Petilovrijenci kroz stoljeća“ održano je u dvorani Ivana Pavla II. u Dubrovniku u četvrtak, 23. svibnja, a predavanje je održala povjesničarka umjetnosti Ines Ivić.
Na početku je sve prisutne pozdravio i zahvalio im na dolasku povjesničar umjetnosti Ivan Viđen, član Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije koje je organiziralo predavanje. U uvodnoj riječi upoznao je auditorij s temom predavanja. Primijetio je da ima ljudi koji žive u Petilovrijencima i da svi znamo gdje su Petilovrijenci, ali da vjerojatno ne znamo puno o Petilovrijencima.
U iscrpnom predavanju povjesničarka umjetnosti Ines Ivić upoznala je okupljene s poviješću znamenite crkve, s počecima nastanka, poviješću izgradnje, obnovom nakon potresa i zašto nikada crkva do kraja nije obnovljena.
Crkva Petilovrijenaca izgrađena je na Placi (Stradunu) u 14. stoljeću (1363.) i posvećena je trojici kotorskih mučenika Petru, Lovrijencu i Andriji (tzv. Petilovrijenci). Premda izvori navode da je crkva sagrađena jednom zgodom nakon čudesnog prestanka kuge na blagdan svetaca 7. srpnja, gradnja crkve na reprezentativnom mjestu na glavnoj gradskoj ulici je istodobno i odraz formiranja dubrovačkoga državnog (republikanskog) identiteta nakon 1358. godine, kao i pitanja političkoga utjecaja na susjednome kotorskom teritoriju. Prolazeći kroz brojne arhivske izvore, jednako kao i grafičke i arheološke, predavačica je predstavila povijest crkve Petilovrijenaca kroz stoljeća, njene pregradnje i gradnje, donoseći dosad nepoznatu sliku crkve, na čije nekadašnje postojanje danas podsjeća jedino naziv ulice Petilovrijenci.
Srednjovjekovna crkva bokeljskih mučenika Petra, Lovrijenca i Andrije, skromnih dimenzija i jednostavnoga tlocrta, koja je od 1425. godine bila i crkva bratovštine krojača, prikazana je i na srebrnome reljefu sv. Vlaha iz 15. stoljeća (s glavnoga oltara današnje crkve sv. Vlaha), na kojem se jasno vidi glavni ulaz s južne strane kao i zvonik na preslicu na pročelju. Iz odluka Vijeća umoljenih (Senata) iz 1677. godine o obnovi crkve saznaje se da je u Velikome potresu 1667. godine crkva nastradala u tolikoj mjeri da njena obnova nije bila moguća, te se odlučuje da na istom mjestu treba sagraditi novu crkvu. Ostatci temeljnih zidova crkve, koji su pronađeni u arheološkim istraživanjima 2009. godine otkrili su da je ta nova crkva nakon obnove imala kružni tlocrt koji predstavlja novinu u dubrovačkoj graditeljskoj praksi u skladu s uvođenjem baroknoga stila u arhitekturi nakon Velikoga potresa. Da je crkva preživjela do današnjih dana, predstavljala bi važan korak u razvoju barokne arhitekture u Dubrovniku, ali i na istočnoj obali Jadrana, istaknula je predavačica.
Osim smještanja te nove crkve Petilovrijenaca u kontekst izgradnje Dubrovnika nakon potresa, zajedno s katedralnom crkvom, crkvom sv. Vlaha i isusovačkim kolegijem, izlaganje je donijelo cijeli niz imena majstora koji su nakon potresa izgradili porušeni Grad. Osim klesara koji su radili i na drugim obnovama tijekom vremena poput Ilije Katičića, Jeronima Škarpe, Jeronima Miroslavića i Nikole Morosinija, saznaje se i o brojnim drugim radnicima poput tesara, kovača, zidara i nosača, koji su se tijekom nekoliko desetljeća izmjenjivali na važnim gradskim građevinama. Ime arhitekta crkve, nažalost, nije ostalo sačuvano.
Predavanje je dalo odgovor i na intrigantno pitanje zašto crkve Petilovrijenaca danas više nema. Gradnja nove barokne crkve se protegla na tri desetljeća tijekom kojih su se graditelji susretali s brojim izazovima. Troškovnik gradnje („Libro della fabbrica di Ss. Petri Laurentii“) otkriva visoku cijenu izgradnje crkve od skoro 3000 dukata (od čega je više od trećine potrošeno na izradu klesane dekoracije), ali i brojne probleme s temeljima koji su se nekoliko puta dodatno učvršćivali. Niz nesretnih okolnosti, među kojima je bio i požar 1706. godine u kojem je nastradala stara crkva gradskog zaštitnika sv. Vlaha, kao i prioritet dan obnovi katedrale te visoki troškovi, pridonijeli su da crkva Petilovrijenaca nikad nije završena onako kako je zamišljena te je skoro cijelo stoljeće stajala na Stradunu u ruševnome stanju.
Niz nadbiskupskih odluka s kraja 18. i početka 19. stoljeća tako potvrđuju da nova barokna crkva Petilovrijenaca ustvari nikad nije završena, ali i da nisu postojali jasni planovi da se ona stavi u crkvenu funkciju. Zbog toga je donesena odluka da se na javnoj dražbi obavi prodaja te nedovršene crkve, zemljišta na kojem se nalazila i materijala koji je preostao, kako bi se s novcem od prodaje izradila kapela bokeljskih mučenika u katedrali Gospe Velike. Prodana je Matu Sorkočeviću koji je na tom mjestu sagradio velebnu klasicističku palaču, u čijem se prizemlju i danas nalaze ostatci dvaju crkava Petilovrijenaca, skrivene u arheološkim slojevima. Današnji glavni ulaz u palaču, iz ulice Petilovrijenci, sadrži jedini preživjeli ostatak crkve: raskošni barokni portal koji je preuzet sa crkve i ugrađen u novu palaču.
Danas na nekada važno štovanje ovih srednjovjekovnih svetaca podsjeća kapela u bočnome brodu katedrale sagrađena 1802. godine na čijemu je oltaru slika Carmela Reggia, kao i relikvije svetaca koje se čuvaju u Moćniku katedrale, kao i naziv ulice Petilovrijenci i monumentalni portal koji se nekad nalazio na glavnom ulazu crkve.
Ines Ivić (1990.) je povjesničarka umjetnosti i doktoradica na Srednjoeuropskome sveučilištu (Central European University) u Budimpešti. Njezini istraživački interesi obuhvaćaju razmjenu umjetničkih ideja između dviju obala Jadrana, kulturnu povijest te štovanje svetaca kao izraze socijalnoga, političkog i vjerskog života. Između ostaloga, bavila se proučavanjem arhivskih izvora o razvoju dubrovačke umjetnosti u kasnome Srednjem vijeku.
Jelica Gjenero