Fra Emanuel Jurić, dugogodišnji župni upravitelj u župama sv. Stjepana u Zatonu Velikom i Pohođenja Marijina u Orašacu, preminuo je 1. lipnja, u ranim jutarnjim satima, u franjevačkom samostanu u Kreševu, izvijestila je njegova provincija Bosna Srebrna. Misa zadušnica slavit će se u samostanskoj crkvi u Kreševu u ponedjeljak 3. svibnja u 14:00h. Nakon mise bit će ukop na groblju Ograđe.
Fra Emanuel Jurić, krsno ime Branko, rođen je 6. svibnja 1935. godine u mjestu Gorani, župa Žitače/Podhum, od oca Ivana i majke Luce r. Šimunović. Osnovnu školu je završio u rodnim Goranima, a srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Teološki fakultet je pohađao najprije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1958-1964), a zatim na Teološkom fakultetu u Ljubljani, gdje je nakon redovitog studija (1964-1966) upisao i magistarski studij te stekao titulu magistra teologije (1966-1967). Iako mu je odobren nacrt doktorske disertacije pod naslovom “Antropologija u Gaudium et spes” školovanje nije nastavio, nego je nastavio raditi u pastoralu.
Redovnički habit je obukao 14. srpnja 1954. u Kraljevoj Sutjesci, a svečane zavjete je položio 16. travnja 1959. u Sarajevu. Red đakonata je primio 31. ožujka 1963., a svećenički red 14. srpnja 1963. na Plehanu po rukama nadbiskupa Marka Alaupovića.
U godinama nakon svoga ređenja najprije je obnašao službu župnog vikara obnašao u župama Novi Šeher (1964-1967), Osova (1967-1968) i Vareš (1968-1970). Kao župnik je zatim služio u župama Šurkovac (1970-1976), Ivanjska (1976-1979), Dubrave (1979-1981) i Novi Šeher (1981-1984), a nakon službe samostanskog i župnog vikara u samostanu Tuzla (1984-1987) ponovno je vršio župničku službu u župama Zaton Veliki i Orašac (1987-2012). Posljednje godine života, počevši od 2012. godine, proveo je svome matičnom samostanu Sv. Katarine Aleksandrijske u Kreševu, gdje je vršio službu župnog vikara.
Na mrežnim stranicama njegove franjevačke provincije također je napisano: „Kada se osvrnemo na život našega preminulog brata možemo reći da je otišao još jedan fratar svećenik naše Provincije, koji je svojim uzornim životom pokazao kako treba živjeti svoje redovničko i svećeničko poslanje. Fra Emanuel je bio primjer redovnika i svećenika nesalomljivog duha i neizmjerne snage, spreman da se do posljednjega daha žrtvuje za svoju Provinciju, mjesnu Crkvu i Božji narod, brižno čuvajući plamen redovničkog i svećeničkog žara sve do kraja. Iz njegovog života je bitno spomenuti da je kao župni vikar u Varešu napisao priručnik za mlade pod naslovom ‘Vjerske istine’, tiskan kod sestara Milosrdnica u Zagrebu u 800 primjeraka. Ovaj priručnik je korišten u pastoralu, a pokojni fra Vitomir Slugić mu je napisao da je taj dogmatski katekizam za omladinu prvi priručnik nakon rata. Treba spomenuti i da je tijekom Domovinskog rata fra Emanuel od strane dubrovačkog biskupa za vrijeme okupacije i rata u dubrovačkom Primorju bio postavljen za vikara biskupije s biskupskim ovlastima.
Važno je također reći da je pokojni fra Emanuel, za vrijeme svoga službovanja u Tuzli, radi svjedočenja vjere bio osuđen na zatvorsku kaznu i zatvoren u zloglasni Okružni zatvor u Tuzli, zvani ‘Štok’. Punih 40 dana je robovao u rudniku Dobrinja-Jug, te je kao takav zadnji fratar – logoraš, posljednji u brojnom nizu franjevaca Bosne Srebrene koji su za vrijeme bezbožne komunističke vlasti bili nepravedno osuđivani.“